Prikazanja, vjeruju mnogi istraživaci, postoje samo u ljudskoj svijesti. Ali šta je sa vještinom koju praktikuju tibetanske lame, kad pomocu misli tako snažno materijaliziraju ono što misle, da to mogu vidjeti cak i drugi ljudi?
Uslovi na cesti koja je vodila prema Lasi, zabranjenoj prestolnici Tibeta, bili su gori nego obicno, u zimu 1923. na 1924. Ipak, mali broj putnika, uglavnom hodocasnika koji žele da dožive procišcenje posjetom svetom gradu i da vide njegovog polubožanskog vladara, Dalaj Lamu, probijali su se kroz ledene vjetrove i duboki snijeg. Medu njima je bila i jedna postarija žena umornog lica i živahnih znatiželjnih ociju.
Žena je licila je na siromašnu seljanku. Njena crvena vunena suknja i prsluk, prošivena jakna od jakove dlake, i kapa sa jagnjecim prekrivacima za uši, bili su iznošeni i puni rupa. Na ramenu joj je visila stara kožna torba u kojoj je bilo nešto jecmenog brašna, suha slanina, caj, užegnuti maslac, malo soli i vode.
Sa crnom slijepljenom kosom namazanom jakovom mašcu i tamno smedim licem, uistinu je izgledala je kao tipicna tibetanska seljanka. Kosa joj je zapravo bila sijeda, ofarbana kineskim mastilom a ten joj je poprimio boju od ulja pomiješanog s kakaom i izmrvljenim drvenim ugljenom. Ova umorna žena zapravo je bila Aleksandra Dejvid - Nil, Francuskinja, koja je u cvijetu svoje mladosti, prije 30 godina bila zapažena operska pjevacica. U godinama nakon toga Madam Dejvid - Nil je putovala na neobicna mjesta i doživljavala još neobicnija iskustva.
Nestvarne forme
Ova putovanja su ukljucila i poznanstvo sa neobicnim istocnjackim carobnjakom koji je je bio upoznat sa mnogim tajnim znanjima i vještinama tibetanske magije. Poznavao je tajnu «tumo ucenja», neobicno okultno umijece koje je sljedbenicima omogucavalo satima da sjede goli usred snijega.
Najneobicnije od svega bilo je to što je Madam Dejvid - Nil, poput nekih tibetanskih lama, uz pomoc mentalnih vježbi i mantri, i sama uspjevala stvoriti tulpu - fantomskog (duhovnog) pratioca koji je nastao iskljucivo iz njene mašte, a ipak je bio tako snažno vitaliziran snagom njene vizualizacije i volje da je, s vremenom, postao vidljiv i drugim ljudima.
Da bi se shvatila priroda tulpe, covjek mora biti svjestan da je misao – kao što to tvrde na Tibetu, nešto znatno više od jedne intelektualne funkcije. Tibetanci vjeruju da misao djeluje na «proizvode svijesti» koji prožimaju svijet materije na vrlo slican nacin kao što kamen bacen u jezero stvara bezbroj kružnih talasa na vodenoj površini.
Obicno su ovi talasici izazvani mišlju kratkog vijeka. Oni pocinju nestajati gotovo istog trenutka kada su i stvoreni i ne ostavljaju trajne «ožiljke» na proizvod svijesti koja se penetrira u fizicki nivo. Ako je, medutim, misao intenzivna i proizvod duboke strasti ili straha, ili ako je dužeg trajanja, ona se može pretociti u trajniju misaonu formu.
Tulpe i drugi oblici misli ne smatraju se "stvarnim" od strane tibetanskih lama - ali prema njihovom shvatanju nije stvaran ni svijet materije koji nas okružuje. I jedan i drugi su nestvarni. Kao što jedan budisticki klasik iz prvog stoljeca nove ere kaže:
«Svi fenomeni su prvobitno u svijesti i zapravo nemaju vanjskog oblika; stoga, kako nemaju oblika pogrešno je misliti da se išta tu nalazi. Svi fenomeni samo nastaju iz pogrešnih pojmova u svijesti. Ako je svijest nezavisna od ovih lažnih ideja, tada svi fenomeni išcezavaju…»
Fantomska mjesta
Ako su opravdana uvjerenja o oblicima misli, koja imaju tibetanski mistici i carobnjaci, tada se mnoga dogadanja s duhovima, slucajevi lokaliteta sa snažnom «parapsihološkim atmosferama», lako objašnjivaju. Izgleda, na primjer, prihvatljivo da su se misaone forme, nastale žestokim i strasnim mentalnim procesima koji se odvijaju u mozgu jednog zlocinca, pojacane stravicnim emocijama žrtve, godinama, pa cak i stoljecima mogli zadržati na mjestu gdje se odigrao užasni dogadaj.
Ovo bi moglo proizvesti snažnu depresiju i anksioznost kod onih koji posjecuju ta mjesta "duhova" i, ako su misaone forme dovoljno žive i snažne, "prikaze" i ponovno dogadanje zlocina, mogli bi ponovo "vidjeti" psihicki senzibilni ljudi.
Ponekad, tvrde oni koji izucavaju okultne pojave, duhovi koji obilaze odredena mjesta su tulpe, misaone forme koje je za sopstvene svrhe namjerno stvotio carobnjak.
Postojanje izuzetno mocnih misaonih oblika koji ponovno stvaraju prošlost, objasnili bi izvještaje posjetilaca starih bojnih polja širom svijeta koji su svjedocili da su bili svjedoci fantomskih okršaja koji su se desili prije mnogo vremena. Poprišta bitke kod Nasebya koja se odigrala 1645, za vrijeme gradanskog rata u Engleskoj i napada komandosa na francusku luku Dijep 1942. godine, spadaju medu bojišta na kojima se i dan-danas, s vremena na vrijeme, odigravaju cudne sablasne pojave.
Tulpa nije ništa više od jedne izuzetno mocne misaone forme i po svojoj se prirodi ni po cemu ne razlikuje od prikazanja duhova. Medutim, tamo gdje se ona uistinu razlikuje od normalne misaone forme, jeste po tome što je nastala, ne kao rezultat slucaja ili nekog sporednog efekta mentalnog procesa, vec kao rezultat namjernog cina ljudske volje.
Tibetanska vjerovanja
Rijec tulpa je tibetanska, ali postoje strucnjaci u gotovo svakom dijelu svijeta koji vjeruju da su u stanju da proizvedu ova bica tako što prvo privuku i koaguliraju jedan dio "proizvoda svijesti" Univerzuma u jedan oblik, a zatim mu prenesu jedan dio svoje vlastite vitalnosti.
U Bengalu, postojbini indijskog okultizma, ta tehnika se naziva «krija šakti» (kreativna moc), i izucavaju je i praktikuju poklonici tantrizma, religijsko-magijskog sistema koji se bavi duhovnim aspektima seksualnosti, ubrajajuci i Induse i budiste medu svoje odane sljedbenike. Pocetnici "ljevorukih" kultova tantre - što ce reci, kultova u kojima se muškarci i žene upuštaju u ritualni seksualni odnos u misticne i magijske svrhe - smatraju se posebno vještim u krija šakti. Ovo stoga što se smatra da intenzivno fizicko i cerebralno uzbudenje orgazma izaziva izuzetno snažne misaone forme.
Mnoge tibetanske misticne tehnike porijeklom iz Bengala, posjeduju vrlo snažnu slicnost izmedu fizickih i mentalnih vježbi tantrickih jogija Bengala i tajne unutarnje discipline tibetanskog budizma. Tako se cini vjerovatnim da su Tibetanci prvobitno razvili svoje teorije o tulpama, i svoje metode kreiranja ovih cudnih bica, iz kruga onih Bengalaca koji su praktikovali «krija šakti».
Oni koji izucavaju tulpa-magiju pocinju svoju obuku u vještini kreiranja misaonih bica tako što usvajaju jednog od brojnih bogova ili boginja iz tibetanskog panteona kao "glavno božanstvo", neku vrstu sveca-zaštitnika. U skladu sa budistickim vjerovanjem, tibetanski pocetnici gledaju na bogove s poštovanjem, ali im se ne dive. Mada bogovi imaju velike moci i mada su u izvjesnom smislu "nadprirodni", oni su isto toliko robovi iluzije i isto toliko zarobljeni tockom rodenja, smrti i ponovnog rodenja kao i obicni ljudi.
Stvaranje "tulpe"
Tad se pobožnik povlaci u osamljeništvo, u neko sklonjeno mjesto, i satima meditira o tom svom «božanstvu», poznatom kao «jidam». On kombinuje kontemplaciju o duhovnim atributima koji se tradicionalno povezuju sa «jidamom», sa vježbama vizualizacije planiranim da u svijesti izgrade sliku «jidama» onakvog kakvog ga najcešce prikazuju na slikama i kipovima. Da bi se održala ova koncentracija na «jidamu» i da bi se obezbijedilo da u svakom trenutku budnog stanja postoji usmjerena odanost tom bicu, pobožnik neprekidno ponavlja misticne fraze (mantre) povezane sa božanstvom kome služi.
On takode formira «kjilkore» - simbolicke dijagrame koji mogu biti bilo kojeg oblika - a za koje se vjeruje da su svetinja njegovom bogu. On ce ih ponekad crtati mastilom u boji na papiru ili drvetu, ponekad ce ih ugravirati u bakar ili srebro, a ponekad ce ih iscrtati na podu prahom od raznobojnih minerala, kojim se za vrijeme godišnjih svetkovina iscrtavaju goleme mandale.
Priprema «kjilkora» se mora poduzeti sa pažnjom, jer i najmanje odstupanje od tradicionalnog uzorka povezanog sa odredenim «jidamom» izuzetno je opasno i može dovesti neopreznog ucenika u opasnost od opsjednutosti, ludila, smrti ili boravka od hiljada godina u jednom od "paklenih adova" tibetanske kosmologije. Zaniljivo je uporediti ovo vjerovanje sa idejom, u koju vjeruju mnogi zapadni okultisti: ako carobnjak ukljucen u "zazivanje duhova" netacno nacrta svoj zaštitni carobni krug, bit ce rastrgan na komade!
S vremenom, ako se istraje na propisanim vježbama, ucenik "vidi" svoj «jidam», u pocetku maglovito i nakratko, a onda trajno i sa potpunom - i ponekada zastrasmjucom jasnocom.
Ali ovo je tek prva faza tog procesa. Meditacija, vizualizacija «jidama», ponavljanje mantri i razmišljanje o misticnim dijagramima se nastavlja sve dok se «tulpa» ne materijalizira. Tad posvecenik može osjetiti dodir stopala «tulpe» kad položi glavu na njih, može vidjeti oko tog bica kako ga slijedi dok se krece, može cak voditi i razgovor s njim!
Misli učinjene vidljivim
Na kraju, «tulpa» može biti spremna da napusti blizinu «kjilkh ora» i prati posvecenog na putovanjima. Ako je «tulpa» potpuno vitalizirana ona ce tada cesto biti vidljiva i drugima osim onome koji ju je izazavao.
Aleksandra Dejvid-Nil prica kako je "vidjela" jednog ovakvog fantoma koji zacudo, još uvijek nije bio postao vidljiv onom ko ga je stvorio. U to se doba gospoda Dejvid-Nil jako interesirala za budisticku umjetnost. Zbog toga je posjetila nekog tibetanskog slikara koji se specijalizirao u slikanju "gnjevnih božanstava". Dok joj je prilazio, ona se zaprepastila kad mu je iza leda ugledala zamagljen fantomski lik jednog od onih neprijatnih duhovnih stvorenja koja su obicnom narodu ulijevala strah. Prišla je fantomu i ispružila ruke prema njemu; osjetila je kao da "dodiruje neki mekani predmet cija se materija ugibala na najblaži dodir".
Slikar joj je tada ispricao da se vec nekoliko sedmica bavi magicnim ritualima, zazivajuci božanstvo ciji je oblik ona vidjela, i da je proveo cijelo jutro slikajuci njegov portret. Zainteresirana ovim iskustvom, Madam Dejvid-Nil je odlucila da se i sama upusti u stvaranje jedne «tulpe». Da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i predstava koje je vidjela na putovanjima, odlucila je da stvori veselog, punackog budistickog svecenika kojeg je u vrlo jasno mogla zamisliti.
Povukla se u isposništvo i nekoliko mjeseci posvecivala vježbama koncentracije i vizualizacije. Uskoro je nakratko, tek krajickom oka, pocela da vida svog buduceg duhovnog pratioca. S vremenom, on je postajao sve jasniji i životniji, da bi, na kraju, postajao sve vidljiviji, nerjetko se ponašajuci nekontrolirano. On bi se, na primjer, zaustavljao da razgleda krajolik, kao što bi to ucinio neki putnik; ponekad je gda Dejvid-Nil osjetila kako se svojim ogrtacem oceše o nju, a jednom joj je rukom cak dodirnuo i njeno rame.
S vremenom, se «tulpa» pocela da razvija na neželjen nacin. Postao je mršaviji, zlocudniji, a ponekad neprijatan i drzak. Jednog dana neki pastir, koji je gdi Dejvid-Nil donio na poklon malo putera, vidio je «tulpu» u njenom šatoru i pomislio da se radi o pravom budistickom sveceniku. Bilo je jasno da je «tulpa» izmakla kontroli, pretvorivši se u nešto što je ona u svom dnevniku nazvala «dnevno-nocnom morom». Zato je odlucila da ga se riješi. Trebalo joj je šest mjeseci naporne meditacije da bi, napokon, u tome uspjela.
Vuk pred vratima
U knjizi «Parapsihološka samoodbrana», objavljenoj 1930. godine, okultiskinja Diona Porcun prica kako je jedanput sasvim slucajno "prizvala" - vukodlaka.
Ovo zastrašujuce iskustvo doživjela je dok je bila ispunjena mržnjom prema nekome koje ju povrijedio. Ležeci u krevetu, mislila je na Fenrira, vuka-cudovište iz nordijske mitologije, kad je iznenada osjetila kako se pored nje, u krevetu, metrijalizira veliki sivi vuk.
Iz citanja o misaonim formama, znala je da mora tu životinju smjesta staviti pod svoju kontrolu. Zato ju je snažno gurnula laktom u rebra i uzviknula: "Ako se ne budeš ponašao kako treba, moraceš dole, na pod" i grunula ga s kreveta. Životinja je nestala kroz zid.
Medutim, prica se nije time završila, jer je jedan od ukucana rekao da je vidio vucije oci u uglu svoje sobe. Diona Forcun je shvatila da mora uništiti to bice. Pozvavši ga opet, vidjela je tanku nit koja ga vezuje za nju. Pocela je da zamišlja kako crpi život iz te zvijeri kroz ovu nit. Vuk je uskoro išcililo u bezoblicnu sivu masu - i prestao da postoji.
Izvor: bosnic.com
Nema komentara:
Objavi komentar