ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Klaus Dona i tajna povijest svijeta

Gospodin Klaus Dona je istraživač i arheolog, povjesničar i tragač za istinom. Već decenijama ovaj Austrijanac uspješno obara općeprihvaćene povijesne i arheološke paradigme. Koliko je njegov rad interesantan najbolje možete prosuditi sami.


Prestavljamo vam zbir intervjua i prezentacija Klausa Done iz 2011. godine. Evo što Dona kaže o svome radu.
Klasu Dona za vrijeme njegove prezentacije na konferenciji Megalitomanija održanoj 2011. u Južno Afričkoj Republici
U jednom svom intervjuu 2011. Klaus Dona je rekao:

Decenijama sam radio na kulturalnim izložbama uglavnom u Austriji, Japanu i Koreji, i za vrijeme putovanja oko svijeta imao sam dosta slobodnog vremena za čitanje po zrakoplovima, zračnim lukama i hotelima, tada sam bio potpuni skeptik no čitanje mnogih knjiga s interesantnim podatcima je pobudilo moj interes za prošlost, naročito za stvari koje se nisu uklapale u globalno predstavljanje naše prošlosti.
Jednog dana mi je na pamet došla ideja da bih mogao sakupiti sve te čudne artefakte koji su predstavljeni u nekim knjigama koje sam čitao, kako bi ih znanstvenici mogli proučiti i zaključiti o čemu se radi, naravno mislio sam da bi ih također mogli predstaviti javnosti kroz izložbe ako se dokaže njihova autentičnost. Ta ideja se pokazala malo naivnom, sa sobom je dovela mnoge probleme, a najveće je iznenađenje bilo da su mnogi artefakti koji su smatrani lažnjacima i prevarama u stvari bili izvorni i prastari predmeti koje su znanstvenici zbog njihove neobičnosti jednostavno bez ikakvih istraživanja proglašavali lažnima i neautentičnima. Tada sam od skeptika postao istraživač, ta me je nevjerojatna činjenica natjerala da počnem tragati za istinom. Što sam više tragao to sam sve više nalazio interesantnih stvari iz prošlosti i to su stvari postajale sve čudnije i čudnije.
Mislio sam da dobivam odgovore, no umjesto toga pojavljivala su se nova pitanja i nove nepoznanice.

Svaki novi artefakt mi je donosio nova pitanja i tražio nova i dodatna istraživanja. Svaki dio koji bi otkrio se čini kao djelić velike slagalice. Da bismo složili cijelu sliku potrebno je još mnogo rada u budućnosti, ali za sada imam neku sliku o tome što se zaista događalo u prošlosti. U stvari da bi se dobila cijela slika, vjerojatno će nam trebati nekoliko stotina godina kako bismo sve te čudnovate artefakte istražili i otkrili njihovo pravo značenje.
Čak i bez posebnih aparata, na Sfinginom se tijelu lijepo vidi erozija uzrokovana vodom i vjetrom.

Klaus Dona je na konferenciji Megalitomanija u Južnosj Africi rekao slijedeće:

Mislim da bi vladama svijeta bilo pametnije potrošiti više novca na arheološka istraživanja nego da taj novac troše na ratove i oružje. Kao prvo želio bih navesti neke od „istina“ koje se šire internetom, a na koje se mogu samo nasmijati jer nisu istinite. Jedna od takvih je izjava da ne postoji misterija o tome tko je i zašto izgradio Veliku Piramidu u Gizi i da je sasvim jasno kako je ona konstruirana. Također me nasmijavaju izjave da se na Sfingi ne vide tragovi erozije koje je napravila voda. Još je jedna glupost tvrdnja da nije bilo ljudi u Amerikama 20 tisuća godina prije nove ere. Ja vam mogu dokazati da to nije istina, ljudi su u Amerikama obitavali barem prije 400 tisuća godina. U tom spletu gluposti je i izjava kako prve civilizacije datiraju negdje oko 6000 godina prije nove ere. Ovo je obična prevara i nalikuje lošem vicu. Na interentu ćete također naći izjave kako ne postoje dokumentirane anomalije ili neobjašnjivi podatci i artefakti vezani za arheologiju. Ja ču vam i te kako pokazati da postoje takvi podatci i artefakti koji se nikako ne slažu sa znanstvenim prihvaćanjem antropologije i arheologije.

Naravno tu je i nebuloza da ne postoje nepoznate ili neotkrivene civilizacije iz naše prošlosti na planeti. O i te kako ih ima.

I na koncu sve stvari koje se protive ovim općeprihvaćenim paradigmama  znanstvenici ne žele istraživati. E pa žao mi je mi istražujemo.

Ja nisam u ratu sa znanstvenicima, ali smatram da bi trebali otvoriti svoje oči i da bi trebali pogledati i istražiti neke od naših nalazaka, mislim da bi tako otkrili mnoge čudesne stvari.
Svima nama su poznate legende o gigantima i patuljcima. 2003 sam bio pozvan od strane profesora Deloria, koji je na žalost preminuo prije nekoliko godina, on je bio najpoznatiji Sjeverno Američki Indijanac koji se borio za prava starosjedilaca u SAD-u, i on je bio veliki istraživač. On me je 2003 pozvao na trodnevni sastanak 15 poglavica najvećih Indijanskih plemena Sjeverne Amerike. Taj je sastanak imao za temu: gigante i patuljke. Do te konferencije nisam imao nikakvog doticaja niti iskustva o toj tematici, ali nakon te konferencije počeo sam se pitati kako je moguće da nitko ne istražuje o takvim stvarima, po glavi su mi se rojile stotine neodgovorenih pitanja. Jednom riječju; bio sam šokiran nekim od informacija koje su nam prenijeli poglavice.
S desne strane vidite visinu čovjeka od 180 centimetra, do njega su poredani skeletoni giganata čije smo mjere ili ostatke pronašli kroz legende, iskopavanja, okamine i druge nalaske. Drugi skeleton s lijeva ima visinu od nekih 760 centimetara, ja imam informaciju da je otac Carlos Crespi Vascu 1962. bio pozvan od ljudi u Ekvadoru koji su nakon jakih kiša i odrona pronašli mnogo dijelova ljudskih kostiju, pošto lokalni ljudi nisu znali o kakvim se kostima radi pozvali su oca Carlosa Crespija Vasca kako bi ih identificirao. On ih je identificirao kao ljudske, no isto tako on je zaključio kako su ti ljudi za života imali visinu od 7,6 metara.
Na ovoj fotografiji vidite profesora J. J. Hurtaka, američkog istraživača koji je otkrio veliku okaminu ljudske stope u Južnoj Africi.
Na ovoj slici vidite neke okamine kostiju koje je sakupio otac Vasaca. On je nažalost preminuo samo mjesec dana prije nego li sam uspio pronaći i kontaktirati njegovu nećaku. Ona mi je dozvolila da neke od kostiju ponesem sa sobom u Beč. Mi smo na njima obavili nekoliko ispitivanja.
Ovo je dio lubanje, ona mora biti vrlo stara jer su se dijelovi kosti već kristalizirali.
Ovo je jedna od kostiju koje sam donio nazad u Beč, nju je nekoliko znanstvenika sa Sveučilišta za Medicinu u Beču identificiralo kao petnu kost, no nisu mogli doći sebi od čuđenja jer su je identificirali kao 100% ljudsku no i njene proporcije su zadovoljavale odlike čovjeka koji je barem pet puta veći od današnjeg prosječnog ljudskog bića. Da budem precizniji, znanstvenici su izračunali kako je taj čovjek morao biti visok 7,6 metara.
Ovdje vidite dio nosne kosti. Koja je također pet puta veća od prosječne ljudske nosne kosti.
Na ovoj slici vidite zatiljnu kost ili okcipitalnu kost, ona je ponovno pet puta veća od prosječne ljudske kosti.
Mi smo također pronašli stare dokumente španjolskog povjesničara koji je bio dijelom Inka dijelom Španjolac, on je 1576 napisao slijedeće:

„Danas smo našli nekoliko ljudskih skeleta na smaragdnoj obali ili Costi Esmeraldi u Ekvadoru, i oni su bili barem pet puta veći od normalnih ljudskih skeletona. U to vrijeme prosječan Španjolac je bio visok oko 150 centimetara, dakle bili su nešto malo manji od mene.“
U Muzeju Aboriđinske Kulture u Quneki pronašli smo ovu kamenu sjekiru. Oštrica ove sjekire je 70 centimetara dugačka. Napravljena je od teškog granita, možete čak vidjeti utore od konopca s kojim je bila pričvršćena na dršku, i definitivno je bila korištena jer se vide tragovi trošenja na sječivu. U muzeju je ona klasificirana kao ceremonijalna sjekira. Usporedili smo je s drugim kamenim sjekirama u istom muzeju i ponovno smo došli do razlike u omjerima, to jest ova je sjekira točno pet puta veća od ostalih.
U istom muzeju našli smo još dvije sjekire sječiva veličine između 60-70 centimetara. Morate shvatiti da ih normalni ljudi nisu mogli koristiti, one su jednostavno prevelike i preteške da bi ih mi mogli koristiti.
No za ljudska bića visine od 7,5 ili 7,6 metara to bi definitivno bilo moguće.
Kada sam napravio izložbu pod nazivom „Neriješene misterije“ u Švicarskoj, napravili smo model ljudskog skeleta visine od 7,6 metara kako bi ljudi mogli predočiti o kolikim se proporcijama radi, na slici vidite dio modela.

Naravno sve to samo stvara mnoga nova pitanja, ja vam ne mogu dati odgovore jer su sve ovo takozvani „out of place“ artefakti to jest artefakti koji ne bi trebali postojati, anomalije na koje nemamo odgovore.
Prije nekoliko godina kada sam pripremao izložbu: „Nerješene misterije“ u Beču, zatražio sam od muzeja širom svijeta da mi dozvole da izložim neke njihove čudne artefakte, imali smo listu od 360 izložaka, moj prijatelj direktor muzeja u Austriji je poslao zvanične zamolbe svim ustanovama i muzejima za izlaganje njihovih artefakata, od 360 zahtjeva dobili smo samo jedan pozitivan odgovor. Razlog za to je što muzeji da bi posudili drugim ustanovama svoje izloške moraju imati jasno datiranje i klasifikaciju istih, većina tih artefakata je bila neklasificrana i nedatirana, muzeji ih jednostavno nisu mogli posuditi nama jer nisu znali što o njima reći i napisati.
Na ovoj slici vidite nešto što nalikuje otisku đona. Ono što začuđuje na ovom otisku je zgnječeni trliobit (o čemu smo već pisali ovdje). To je životinja koja je po zvaničnoj znanosti živjela prije četvrt milijarde godine, to jest nestala je u Permisjkom masovnom izumiranju prije 250 milijuna godina. Jasno se vidi da su trilobiti zgnječeni pod težinom đona. Po znanosti je sasvim nemoguće da su ljudi živjeli prije 250 milijuna godina i da su oni mogli zgnječiti ove životinje.
Na ovoj slici vidite ljudski otisak stopala koji je pronađen u riječnom koritu rijeke Paluxy u Teksasu, u njoj je pronađeno mnogo ovakvih otiska paralelno s otiscima dinosaurusa.
Naravno ovo su otkriće isti tren prigrlili kreacionisti, njihov muzej se nalazi u samoj blizini rijeke Paluxy, oni su iskopali jedan takav fosilno otisak ljudske noge, i isjekli su ga poprečno po profilu kako bi podrobno promotrili profil otiska stopala, kao što vidite ne samo da je otisak upravo onakav kakav naša gola stopala ostavljaju u blati već su ispod samog otiska otkrivene okamine blatnih crva i jasno se vidi da je okamina napravljena iz jednog dijela iste starosti. Dakle jednostavno se može isključiti primisao da je u pitanju prevara ili lažnjak.

No još jednom ovo se zvanično niječe jer je nemoguće imati ljudske otiske u istoj okamini s otiscima stopala dinosaurusa. Okamina je datirana na 100 milijuna godina starosti.
Na ovoj slici vidite petrificirani otisak ljudske ruke, datiran na 50-60 milijuna godina starosti.
Dakle imamo pitanja na koje znanost ne može naći odgovore. Je li moguće da mi ljudi postojimo samo nekoliko milijuna godina? Jesu li ljudske civilizacije postojale prije stotina milijuna godina, civilizacije o kojima mi ne znamo ništa?
Ova željezna šalica je pronađena u SAD-u, u rudniku ugljena, ona je bila zatvorena unutar velikog komada žive stijene pomiješanog s kamenim ugljenom,  kada su razbili stijenu u ugljen pronašli su ovu metalnu šalicu
Šalica je napravljena od željeza, pritisak nastao do petrifikacije i stvaranja ugljena je djelomično deformirao šalicu tako da je ona danas nepravilna i nagnuta na jednu stranu.

Geološko datiranje ugljena u kojoj je šalica pronađena je otkrilo kako je stara oko 65 milijuna godina.
Na ovoj slici vidite petrificirani ljudski prst, on je također prerezan na dijelove da bi se provjerilo da li se unutar njega nalaze okamine kosti. Ne samo da je rendgen pokazao dijelove okamina tkiva, već je u unutrašnjosti prsta otkriven i dio s okaminama kostiju i zglobova.

Ovi artefakti se nalaze u Kreacionističkom muzeju u Glen Roseu.
Na ovoj slici vidite samostan Santo Ecce Homo u blizini Villa de Leyva u Kolumbiji, izgrađen je 1620. Područje Villa de Levya je puno fosila, fratri i svećenici ovog samostana su koristili fosile u izgradnji poda samostana.
Na ovoj slici vidite velikog istraživača iz Kolumbije profesora Jaimea Gutierreza.
U istom samostanu smo fotografirali na podu okaminu ananasa.
Ovdje je fosil na kojemu se vidi kukuruz.
Na ovoj slici vidite oca Huerta, profesora arheologije, botanike i antropologije. On je u području Villa de Leyva pronašao fosile mnogih kultiviranih voćki i povrća. U svojim rukama drži fosil kakaoa i banane. To znači da su morali postojati ljudi ili nešto nalik njima koji su u to davno vrijeme uzgajali nama poznate vrste voća, ne divlje voćke već kultivirane dobro poznate vrste. Svakako dinosaurusi nisu mogli kultivirati voće i povrće koje mi i danas poznajemo.
Na ovoj fotografiji vidite snimke fosila kakaovca i banane, koje je pronašao otac Huerta.
Ovdje vidite Pinos.
Oni su napravili mali izložbeni prostor u svom samostanu u kojemu se mogu vidjeti različiti fosilni ostatci voća i povrća.
Na ovoj fotografiji vidite oca Huerta s okaminom ljudske ključne kosti ili Clavicle.
Na ovoj slici vidite da je okamina ključne kosti oko 20 centimetara što je umnogome veća od obične ljudske ključne kosti.
U intervjuu iz 2011. Klaus Dona zaključuje:

Kao što sam već rekao pitanja ima više nego li odgovora.

Naša je daleka prošlost u potpunosti drugačija od onoga što nam je prezentirano. Kao što sam već rekao pitanja ima više nego li odgovora. Na nama je da li ćemo odgovore potražiti ili ne.

Nema komentara:

Objavi komentar