O reinkarnaciji se jako puno govorilo, pisalo i špekuliralo.
Mainstream znanost je uglavnom bježala od teme reinkarnacije zbog
činjenice da je sam čin reinkarnacije teško mjerljiv i da se ne može
direktno promatrati i s time dokazati. Istočnjačke religije se uglavnom
temelje na reinkarnacijskim ciklusima, uključujući manje-više snažan
aspekt karme u ponovna ljudska rođenja. Zbog šarenih i uglavnom zabavnih
„New Age“ knjiga s temom reinkarnacije od sredine 1968. do danas,
znanost je još više odlučila cijelu stvar proglasiti lakrdijom. Što je
istina i da li se znanost bavila reinkarnacijom i najvažnije o svega
zašto smo mi o tome tako slabo informirani, otkrivamo u daljnjem tekstu.
Znanost koja ignorira znanstvenike jer istražuju temu koja je stavljena na „crnu listu“ istraživanja
Psihijatar Ian Stevenson sa Sveučilišta Virgina-e je preko 40. godina
istraživao mnoga izvješća o djeci koja su tvrdila da se sjećaju prošlih
života. Stevenson je ispitao 2500 slučajeva i o tome izdao 12 knjiga
uključujući: Twenty Cases Suggestive of Reincarnation ili „20 slučajeva sugestivne reinkarnacije“ i Where Reincarnation and Biology Intersect ili „Gdje se dodiruju reinkarnacija i biologija.“
Stevenson je otišao u mirovinu 2002. umro je 2007., no njegova
istraživanja je nastavio psihijatar Jim B. Tucker, koji je napisao
knjigu Life Before Life ili „Život prije života.“
Bez obzira što su ova djela napisana na znanstvenim istraživanjima i
po strogim znanstvenim standardima skeptici i većina znanstvene
zajednice je ostala na stanovištu da su istraživanja o reinkarnaciji
kvazi-znanstvena i da spadaju u domenu pseudo-znanosti.
Sveučilište u Virginiji nam je jako interesantno jer je osim dva već
spomenuta znanstvenika stvorila zaseban Fakultet unutar medicinskih
znanosti koji se bavi ovom tematikom, ime te visoke škole je: Division
of Perceptual Studies, što je jedina takva ustanova u svijetu koja se
reinkarnacijom bavi unutar znanstvenog i programa.
Znanstvenici koji su odlučili saznati istinu
Stevenson je u na jednom znanstvenom okupljanju na kojem je držao
predavanja o svojim istraživanjima rekao sljedeće: „Bez obzira koliko su
sveobuhvatna istraživanja koje smo napravili u zadnjih četiri
desetljeća, koliko materijala koji potvrđuju reinkarnaciju imamo, koliko
smo pronašli činjenica unutar bioloških, psiholoških i antropoloških
markera, skeptici su ostali skeptici, zašto, to je teško reći jer
razlozi mnogu biti raznorazni; od kulturoloških, religijskih,
socijalnih, karakternih do medicinskih, ali unatoč tome, reinkarnacija
postoji i o njoj imamo čvrste dokaze, znači li to da smo mi veći
znanstvenici od onih koji znanstvenim rezultatima ne vjeruju…dame i
gospodo, drage kolege, zaključak prepuštam vama.“
Tko je Stevenson?
Ian Stevenson je biokemičar i psihijatar rođen u Kanadi 1918. godine.
Cijeli svoj radni vijek je istraživao rubna područja znanosti ili
„vruće krumpire”, kako ih je sam zvao, smatrajući da netko treba uraditi
i taj dio, i da odgovori na mnoge nepoznanice leže upravo u tom dijelu
misterija koje znanost uporno zanemaruje.
Jedan od glavnih Stevensonovih preokupacija je bila reinkarnacija,
jer je smatrao kako reinkarnacija uvjetuje mnoge ako ne i većinu
karakternih i psiholoških te mnoge bio-fizičke odlike ljudi kroz
nasljedne odlike, te da medicina i psihologija, i ljudsko društvo u
globalu mogu s razumijevanjem procesa reinkarnacije shvatiti mnoge
aspekte ljudskog ponašanja. Stevenson je smatrao kako razumijevanje
reinkarnacije vodi do daljnjeg napretka ljudi.
Što je Ian Stevenson otkrio?
S 2500 pozitivnih slučajeva reinkarnacije, detaljno opisanih u mnogim
znanstvenim studijama i knjigama koje je Stevenson izdao s kolegama sa
Sveučilišta u Virginiji u preko 40 godina rada, u kojem je ispitao
djecu s naznakama reinkarnativnog sjećanja, koje je mogao potvrditi
verificiranjem činjenica o prošlim životima ili pronalaženjem imena,
prezimena, ulica i drugih činjenica vezanih za aspekt reinkarnacije,
najvažnije otkriće je bilo da:
Osobnost ljudskog bića „preživljava“ nakon smrti, no ne u fizičkom smislu.
Doktor Konstantin Kotrotkov je prije nekoliko godina uspio snimiti
promjene na ljudskom tijelu u trenutku smrti, Korotkov i njegov tim su
istraživanjem dokazali kako energetski oblik napušta ljudsko tijelo u
trenutku smrti. O tome smo već pisali ovdje.
Na indirektan način je Korotkov dokazao Stevensonova istraživanja.
Korotkov se usudio taj energetski oblik nazvati „ljudska duša,“
Stevenson je pokušavao izbjeći detaljizirati takav direktan naziv,
smatrajući kako će ga zbog toga skeptici još više napadati ali je tu
„ljudsku dušu“ nazivao esencijom ljudskog bića, dio koji preživljava
smrt i koji se ponovno rađa u novom tijelu u slijedećem životu. Možemo
reći da je Stevenson probijao debeli led u znanstvenoj zajednici i da je
rad koji je Stevenson uradio pomogao Korotkovu da napravi korak dalje i
da bez straha „dušu“ nazove dušom.
Značajke Stevensonovog rada su u tome što je rigorozno poštivao
znanstvene smjernice i postulate u svojim studijama, njegova
istraživanja su toliko detaljna i opsežna da ih je iznimno teško oboriti
s te strane i kao što je sam Stevenson primijetio skeptici će ostati
skeptici bez obzira na dokaze.
Ian Stevenson je prešao gotovo sve kontinente ispitujući svaki mogući
trag s namjerom da napravi znanstvenu, empirijsku i sveobuhvatnu
studiju o fenomenu reinkarnacije koristeći prihvaćene znastvene principe
unutar područja; medicine, psihologije, biologije, kemije,
antropologije, genetike i povijesti. U tijeku svog rada surađivao je s
mnogom znanstvenicima na drugim poljima koji su kasnije stvorili
fakultet: Division of Perceptual Studies. Stevenson je s pravom zazirao
od riječi „parapsihologija“ smatrajući svoj rad mainstream psihijatrijom
i psihologijom.
O istraživanjima
Stevenson i njegov tim su ispitivali slučajeve djece u dobi od 2 do 4
godine starosti koja su tvrdila da se sjećaju prethodnih života,
najstariji je ispitanik imao sedam godina. Većina te djece su tvrdila
kako su umrla nasilnom smrću, i imali su sjećanja na nešto što je
nalikovalo čistom i jasnom osjetu kakvu su smrt doživjeli i što im se
dogodilo između reinkarnacija i ponovnog rođenja.
Istraživanja se nisu samo zaustavljala na djeci ispitanicima već su
se širila na obitelj i prijatelje, s nakanom da se ustanove bilo kakve
malverzacije ili utjecaji na djecu, od religijskih do bilo kojih drugih.
Stevenson i njegov tim su dodatnim istraživanjima pokušali
identificirati osobu za koju je dijete tvrdilo da je bio prije smrti.
Tek nakon pozitivne identifikacije postojanja osobe za koju je dijete
tvrdilo da je bilo u prijašnjem životu, nastavljalo se s daljnjim
studijama slučaja.
Pojednostavljeno i šareno predstavljanje reinkarnacije New
Age grupacija je umnogome otežalo rad znanstvenika koju su se bavili
ispitivanjem ove tematike zbog mnogih neistina koje su New-ageri
ostavili u svojim brojnim publikacijama.
Strah od smrti iskonski je ljudski osjećaj. Ne postoji ni jedna tema
koja je eonima više zaokupljala ljudsku maštu od one, što se s nama
dogodi nakon fizičke smrti? Za ateiste, fizička smrt označava kraj
ukupnog postojanja, za vjernike čija vjera ne počiva na reinkarnacijskim
ciklusima, u ovom životu uglavnom „ispaštaju“ kako bi u vječnom životu
bili kažnjeni ili nagrađeni zbog djela ili nedjela koja su napravili za
života. Vjernici čije se religije zasnivaju na cikličkom rađanju i
reinkarnaciji, smatraju kako je smrt tek međufaza za novi život i nove
lekcije. No što su znanstvenici otkrili o reinkarnaciji?
U prošlom dijelu teksta
smo naveli neke osnove rada doktora Korotkova i Stevensona, koji su
napravili neka vrlo važna istraživanja, svaki na svom području
ekspertize.
Korotkov se koncentrirao na snimke ljudske duše, za koju znanost s
prijekorom gleda, ili se znanstvenici ponašaju prema ovoj „nepoznanici“ u
skladu s religijskim i kulturološkim i karakternim odlikama.
Stevenson je otkrio određene stvari koje zasigurno moramo navesti:
1- Sjećanja u ranom djetinjstvu vezana za reinkarnaciju se
otkrivaju između 2-7 godina starosti djeteta, no nakon šeste ili sedme
godine nepovratno nestaju.
2- Mnogi ispitanici imaju vještine i interese koji su vezani za vještine i interese iz prošlih reinkarnacija.
3- Najjača sjećanja se pojavljuju kod onih koji su u prošlom životu preminuli nenadanom ili nasilnom smrću.
4- Ispitanici često imaju pregršt detalja iz prethodnih života
koje mogu znati (i potvrđuju) samo ukućani, rodbina i prijatelji
preminule osobe. Drugim riječima takvi se podaci ne mogu falsificirati
jer nisu zabilježeni osim u memoriji još uvijek živućih poznanika i
rodbine preminulih.
5- Reinkarnacijski ciklusi nisu poredani na način kako ih mi
strogo linearno razmatramo, ponekad je prvi prošli život, „linearno“
gledano bio dalje u prošlost nego li druga ili treća reinkarnacija
unazad, koja se „linerano“ gledano dogodila bliže našoj vremenskoj
poveznici.
6- Zabilježeni su slučajevi u kojima se ispitanici sjećaju
prošlih života u BUDUĆNOSTI, još jedan dokaz da naše linearno poimanje
vremena ima velike mane, točnije da mi vrijeme, kao takvo, ne razumijemo
i ne shvaćamo u potpunosti.
7- 35% ispitanika na sebi imaju raznorazne urođene oznake na
tijelu ili koži ili imaju različite defekte i boljke s kojima su se
rodili. Obično boljke ili obilježja na tijelu korespondiraju s bolestima
ili načinom smrti prethodne reinkarnacije. Mnoge oznake na koži su tek
mala područja bez pigmenta ili fleke s više pigmenata no nalaze se na
mjestima koja su bila, smrtne povrede, ubodne rane, i slično, Stevenson
je takve oznake i sjećanja potvrdio s medicinskim nalazima ili uzrocima
smrti preminulih iz prošlih reinkarnacija.
8- Deformacije i bolesti na djeci ispitanicima su najčešće u
slučajevima nasilne smrti, na primjer djeca rođena s defektnim udovima
su se obično sjećala amputacija tih udova, ili djeca koja su preminula
od raka na plućima ili tuberkuloze su u sadašnjem životu imala astmu i
druge probleme s plućima i tako dalje.
9- Stevenson je smatrao kako je „reinkarnacija najbolje iako ne i
jedino objašnjenje za najbolje slučajeve kojima se bavio jer o
reinkarnaciji kao mehanizmu mi još uvijek ne znamo puno to jest tek smo
je počeli istražiati.
Stevenson je zaslužene zasluge za istraživanje na polju reinkarnacije
dobio tek posthumno kada je New York Times napisao sljedeće:
„Ismijavan od strane mnogih znanstvenika, Dr. Stevenson je za svoje
obožavatelje bio neshvaćeni genije koji je hrabro pomicao granice
znanosti. Ljudi koji su ga osporavali su smatrali da je iskren i
ozbiljan no da su njegovi radovi bili zabluda koji su znanost vodili u
čisto praznovjerje. Bez obzira na kritike, njegov obiman rad i te kako
može osporiti mišljenja protivnika, i mi se iskreno nadamo da će
znanstvenici prije ili kasnije uvidjeti njegovu važnost.“
Život prije života, znanstvene studije o reinkarnaciji Jim B. Tuckera skupljene u jednoj knjizi.
Srećom po nas i Stevesona, njegov rad je nastavio mladi znanstvenik doktor psihologije i neuro-znanosti Jim. B. Tucker.
Tucker je s istim žarom nastavio istraživanja za koje je mainstream
znanost smatrala da će mu uništiti karijeru i zacementirati utjecaj na
isti način kao i Stevensonu, ali to se nije dogodilo jer su se dogodile
mnoge primijene u sveukupnom ozračju glede reinkarnacije i pritisak
javnosti o objavljivanju novih znanstvenih studija vezanih za istu
tematiku je bio toliki da je Tucker u nekoliko godina uspio napraviti
brojna istraživanja koja je objavio u knjizi: Life Before Life: A
Scientific Investigation of Children’s Memories of Previous Lives ili
„Život prije života: Znanstveno istraživanje o djeci sa sjećanjima na
prošle živote,“ u kojoj ne samo da direktno nastavlja Stevensonova
istraživanja već ubacuje i nova područja znanosti i tehnologije koja su
dopunila istraživanja.
Knjiga se podrobno bavi fiziološkim karakteristikama djece koja su
imala sjećanja na prošle živote i smrt, Tucker otkriva kako defekti i
obilježja djece prefektno odgovaraju boljkama i/ili uzrocima smrti ljudi
za koje su djeca ispitanici tvrdila da pripadaju njihovim prethodnim
reinkarnacijama.
Djeca su nosila još jednu nevjerojatnu značajku, osobna sjećanja
preminulih zajedno s njihovim stanovištima, pogledima na život i svijet u
kojem su živjeli i interesima koje su imali.
Ova studija je stvorila jako puno prašine jer je direktno dovela u
pitanje znanstveno stajalište o svijesti i svjesnosti koja se smatra
samo nus produkt djelovanja mozga. Tucker je u istraživanjima sugerirao
da svijest djeluje odvojeno od mozga i da je ona baza za istraživanje
reinkarnacije to jest da memorija na naše prethodne živote ostaje duboko
ukorijenjena u našem nesvjesnom dijelu mozga što se hipnozom jako lako
može pokazati, ne samo za jednu nego za mnoge reinkarnacije. Tucker je
otkrio kako stvaranje novih sinapsi u mozgu malena djeteta i imprint u
ranim stadiju života s „novim“ roditeljima i „novom“ okolišu našu
memoriju o reinkarnaciji jednostavno stavlja po strani da se ne bi
sukobljavala s novim lekcijama i novim izazovima koje imamo u sadašnjem
životu. Točnije da se ne bi ponašali kao podvojene osobnosti. Iako
Tucker nije direktno naveo reinkarnaciju kao jedan od mogućih razloga za
podvojene osobnosti, s pravom možemo sumnjati da se čak i neka mentalna
stanja mogu imati veze s reinkarnacijom točnije s nepravilnostima u
nošenju našeg fizičkog tijela to jest mozga sa sjećanjima iz prošlih
života, naročito ako su ona bila istinski traumatski nastrojena.
Tucker je priznao da su njegova istraživanja pokazala kako ispitanici
ponekad mogu nositi ne samo sjećanja i emocije već i fizičke oznake iz
prošlih života no zaključuje kako je to manje „čudna“ ideja i teorija od
mnogih teorija iz fizike koje se danas smatraju „točnima“ i znanstveno
prihvaćenima.
Tucker je prvi znanstvenik čije su studije o reinkarnaciji izašle u mnogim znanstvenim tiskovinama kao što su: Journal of Parapsychology, Journal of Scientific Exploration, Philosophical Practice, i PsycCRITIQUES.
Osim ovakvih direktnih ispitivanja postoje i znanstvenici koji su se
pitanjem reinkarnacije odlučili baviti kroz stanje hiponeze.
Najpoznatiji istraživač na tom polju je Dr. Helen Wambach,
ona je u gotovo četrdeset godina istraživanja prikupila podatke o
tisućama ljudi koji su imali sjećanja na prošle živote koji su se mogli
činjeničnim ispitivanjem potvrditi.
Wambach je stvorila novu granu hipnoze koja se naziva regresijska hipnoza ili hipno-regresija.
Na žalost mnogi New Age leaderi su u proteklih 30-40 godina ovu granu
hipnoze toliko publicirali i iskorištavali bez znanstvenih dokaza i
publikacija da je mainstream znanost rad Helen Wambach marginalizirala i
gotovo zatrla u svakom smislu.
Samsara, tradicionalno budističko predstavljanje reinkarnacije.
U proteklih par desetljeća smo imali priliku vidjeti mnoga znanstvena
otkrića koja gotovo nalikuju znanstvenoj fantastici, no u znanstvenim
krugovima sva istraživanja vezana za reinkarnaciju se s mukom probijaju
do javnosti i još se teže prihvaćaju u tim istim znanstvenim krugovima,
bez obzira što takva istraživanja rade znanstvenici s uvaženih
sveučilišta i instituta, svi oni koji se bave takvim radom dobivaju
stigmu kvazi-znanstvenika i čudaka.
Jedan od takvih stigmatiziranih znanstvenika je doktorica Helen
Wambach koja je cijeli svoj radni vijek podredila istraživanju
reinkarnacije uz pomoć hipno regresije ili regresijske hipnoze.
Život prije života, doktorice Helen Wambach, pionira na polju istraživanja hipno regresije.
Njene knjige Reliving Past Lives: The Evidence Under Hypnosis ili
Proživljavanje prošlih života: Dokazi dobiveni hipnozom i Life Before
Life ili Život prije života, objavljene su za njena života dok je Mass
Dreams of the Future ili Masovni snovi o budućnosti izdana tek nakon
njene smrti 1993. U zadnjoj knjizi Wambach je otkrila kako ljudi pod
hipnozom imaju „sjećanja“ na živote koji se događaju u budućnosti što je
još jedan pokazatelj da vrijeme, kako ga mi percipiramo, samo dio
kolača i da ne predstavlja cijelu istinu.
Doktorica Wambach je inicijalno započela istraživanja o reinkarnaciji
kako bi dokazala da tako nešto ne postoji, slično kao i istraživanja
arheologa T. C. Lethbridge-a
koji se počeo baviti rašljama i viskom kako bi razotkrio navodnu
prijevaru povezanu s ovim sredstvima divinacije, tako je i Wambach
umjesto da otkrije prijevaru shvatila da je reinkarnacija nešto što ne
možemo zanemariti i da je to tema s kojom bi se znanstvenici ozbiljno
trebali pozabaviti.
Masovni snovi o budućnosti, knjiga Helen Wambach je stvorila novu vrstu hipnoze koja je danas poznata kao hipno progresija.
Ona je s istraživanjem počela 1968. U prvih deset godina istraživanja
ispitala je 1088 ljudi, postavljajući im specifična pitanja o vremenu,
ljudima, društvu i periodu u kojem su „navodno“ živjeli prošle živote.
Wambach je u najmanju ruku bila začuđena količinom točnih podataka i
minucioznih opisa prošlih vremena od detalja na obući i odjeći do
izgleda novca, alata, oruđa i oružja od kojih su nastradali ili s kojima
su baratali, nevjerojatni su i detalji opisa zgrada, ulica i lokacija
na kojima su ljudi živjeli, od svih ispitanika jednino slučajeve 11
ljudi nije mogla potvrditi kroz povijesne zapise i knjige rođenih i
umrlih.
Victor Zammit, advokat koji se bavio istraživanjem reinkarnacija, piše sljedeće o radu Helen Wambach:
Uz pomoć znanstvene analize na preko 10.000 volontera, dr.Wambach je došla do začuđujućih dokaza vezanih za reinkarnaciju:
-50,6% prijavljenih slučajeva prošlih života se odnosio na
reinkarnacije u muškom tijelu, dok je 49,4% osiguran za reinkarnacije u
ženskom tijelu, što je odgovaralo biološkim činjenicama u prošlim
vremenima (vjerojatno je reinkarnacija u muškom tijelu bilo više zbog
činjenice da su muškarci više ginuli u ratovima i različitim sukobima,
dok su žene uglavnom umirale od bolesti, kao kolateralne žrtve ili na
porodu)
-Broj ljudi koji su prijavljivali živote u gornjim klasama tadašnjih
društava su u točno onolikom omjeru koliko je u datom vremenu bilo ljudi
u višim klasama društva.
-Sjećanja na obuću, odjeću, alate, pribor za jelo je bio bolji nego
li stoji u popularnim povijesnim knjigama. Ona je ponovo i nanovo
otkrivala kako ispitanici iz njenih eksperimenata znaju puno više o
datom periodu nego većina povjesničara, kada je provjeravala podatke kod
najvećih eksperata o datom periodu, tada su se podaci njenih ispitanika
pokazivali do u tančine točni.
Wambach je zaključila:
„Ja ne vjerujem u reinkarnaciju – ja znam da ona postoji“
U knjizi: Život prije života, Dr. Wambach je iznijela rezultate
ispitivanja o reinkarnaciji na 750 ljudi, propitujući ih o vremenu prije
njihova sadašnjeg života i trenucima između života. Jedan od
najkontroverznijih nalazaka dr.Wambach je otkriće da ljudi imaju neku
vrstu izbora o narednom životu i da ljudska duša ne ulazi u fetus do
pred samo rođenje.
„Duša obično ulazi u tijelo fetusa pred samo rođenje i ima
mogućnost odabira u koji će fetus ući. U slučaju da se dogodi abortus,
moguće je odabrati drugi. U nekim slučajevima duša koja je ušla u neki
fetus, u doticaju s dušom majke, može utjecati na odluku majke o samom
abortusu.“
Nerođeno dijete u stadiju razvoja od šest mjeseci, po
istraživanjima Helen Wambach, većina nas je ušla u tijelo fetusa u tom
stadiju.
Dr. Wambach je otkrila kako je 89% ljudi hipnotiziranih u tijeku
eksperimenata izjavilo da nisu ušli u fetus do šestog mjeseca trudnoće.
Velika većina je izjavila kako nije imala iskustava s majkom do samog
poroda. Isti su rekli kao su imali potpuni svjesnost o fetusu dok su se
nalazili izvan tijela, te da su od šestog mjeseca ulazili i izlazili u
tijelo nerođenog djeteta. Mnogi su ispitanici otkrili kako su sam čin
rađanja i izlazak iz tijela majke doživjeli kao vrlo neugodno i
traumatično iskustvo, isti ispitanici su otkrili kako duša postoji u
potpuno drugačijem stanju u periodima među životima. No senzacije koje
ljudi među reinkarnacijama osjećaju su gotovo fizičke, „okupani“ u
svjetlu, hladan zrak, zvukovi i tako dalje.
Najčudniji je opis ljudi iz eksperimenta koji su izjavili
kako su se nakon inkarnacije osjećali sami, bez prisutnosti i
povezanosti s drugima, osjećali su se izolirano, za razliku od
bezbiržnosti i povezanosti sa svime postojanjem koje su osjećali među
reinkarnacijama.
„Zaključak svih ispitanika je bio da je život u tijelu život
osamljenosti i izoliranosti. Možda je život tek škola, dok prava
iskustva i „život“ se događa u trenutcima među reinkarnacijama,“
napisala je dr. Wambach.
Zbog čega je većina ispitanik Dr. Wambach vidjela velika
razaranja na planeti krajem XX i početkom XXI vijeka, hoće li se ona i
ostvariti?
Dr. Wambach je otkrila kako određen broj ljudi pod hiponozom vidi
buduće živote. Ono što su oni vidjeli je jako zabrinulo Helen Wambach
jer su opisali uništen svijet u kojemu živi jako malo ljudi. Tako da je
Wambach odlučila ponovno primijeniti sistematične metode istraživanja
1980. Na taj način je ispitala preko 2.500 ljudi s temom isključivo
hipnoze vezane za budućnost.
Ispitivanja na budućim hipno progresijama su se odvijala godinama s
različitim grupacijama ljudi. Wambach je ponudila ispitanicima da sami
izaberu periode od pet vremenskih dionica, tri dionice i života iz
prošlosti i dva iz budućnosti, s instrukcijama da podsvijest ispitanika
izabere periode iz prošlosti i budućnosti.
Od 2.500 ljudi iz studije, 6% je izjavilo da živi u 2100. godini, 13%
ih je reklo da živi u 2300. nove ere. Samo mali broj ljudi živi u
budućnosti.
Dr.Wambach smatra kako je to dokaz da se broj populacije na planeti
smanjio za 95% u nekoliko generacija. Zabrinuta sa svim tim podatcima,
Wambach je hipnotizirala jednog od studenata, s kojim je polako
prelazila datume u budućnosti, nakon 1999., u nepoznatoj godini,
ispitanik se počeo gušiti tvrdeći da umire od velikog crnog oblaka.
Wambach je otkrila od onih koji su se trebali reinkarnirati krajem
prošlog vijeka i početkom ovog vijeka kako nam slijede; jaki potresi,
nova valuta u SAD-u, ozbiljni klimatski poremećaji, financijske krize,
propasti banaka, povećana vulkanska aktivnost i smrti velikog broja
ljudi.
Pokazuju li istraživanja hipno progresije Helen Wambach, na
2.500 ispitanika, da naša civilizacija zaista odbrojava posljednje
minute?
Dr.Wambach je otkrila vremenske anomalije u progresijama, dok se
neki životi i vremenski sljedovi poklapaju u datum, neki od budućih
života se ne mogu usporediti s vremenskim sljedovima, također je u
knjizi Masovni snovi o budućnosti otkrila kako datumi osciliraju u krugu
od jedne generacije to jest 40 godina, što dodatno pokazuje kako naše
poimanje vremena ima veliku manu.
Mnogi poznati ljudi iz povijesti su bili uvjereni u reinkarnaciju,
neki od njih su: Aristotel, Platon, Julije Cezar, Leonardo da Vinci,
Shakespeare, Benjamin Franklin, Lav Tolstoj, Albert Einstein, Nikola
Tesla, Thomas Edison, Carl Jung i tako dalje.
Mainstream znanost se jako teško nosi s mnogim dokazanim
slučajevima reinkarnacije, a najteže podnosi ispitivanja o reinkarnaciji
koju su napravili sami znanstvenici.
Mnogi čitatelji su nas zamolili da napišemo nešto više o radu Dr.
Helen Wambach i hipno-regresiji te da objavimo detalje iz njena rada jer
knjige i istraživanja Wambach-ove nisu izdavane na našim jezicima.
Stoga ćemo vam sa zadovoljstvom ispuniti želju s ovim tekstom.
Helen Wambach je na preko 10.000 ispitanika različitih
rasa, socijalnih grupa, starosnih doba, nacionalnosti, religija i spola
saznala mnoge podatke koji su u najmanju ruku zanimljivi:
- Sjećanja na živote prije eksplozije ljudske populacije koja je nastala nakon 1500. nove ere, su bila lošija od onih nakon 1500. nove ere. Također se Samsara ili period između reinkarnacija nakon 1500. smanjio, to jest ljudi su se brže počeli reinkarnirati.
- Ljudi su se uglavnom hranili piletinom, mesom divljih ptica, ribom i divljači do 25. prije nove ere, nakon toga sve do 1200. nove ere jedu se uglavnom grahorice, juhe od povrća i jako malo mesa, ljudi tada hranu opisuju kao bezukusnu i bez začina naročito se sjećaju nedostatka soli i stomačnih problema.
- Ljudi koji su se rađali u obiteljima više klase, svoje živote su opisivali kao zatvore i tužili su se na ogroman psihološki stres, ljudi koji su živjeli kao seljaci i farmeri i stočari ili nomadi i lovci su izražavali zadovoljstvo proživljenim životom.
- 62% ispitanika je umrlo od starosti ili bolesti, 18% su umrli nasilno za vrijeme ratova to jest nasilnom smrću dok je 20% umrlo u različitim nezgodama.
- Neki su ispitanici izjavili kako su napustili svoja tijela čak i prije fatalne nezgode.
- Otkriveno je kako su ljudi oko 1000. nove ere uglavnom stradavali od fatalnih povreda različite vrste, dok je u XX vijeku broj smrtno stradalih od pada bombi na urbane sredine ili na ratištima ili su se ugušili od dima nastalog padom bombe ili od nervnog plina (bez obzira da li se to radi na otvorenom ili u logorima).
- Svi podaci su se mogli dokazati praćenjem pisanih povijesnih zapisa.
- Ispitanici su prepoznavali ljude iz sadašnjih života u prošlim životima i obrnuto, govorili su o karmičkim vezama i različitim ulogama to jest školi i lekcijama koje su učili za vrijeme života s nekim osobama.
- Prosjek starosti ispitanika je bio 30. godina, većina ispitanika je rođena iza 1945. Mnogi ispitanici se sjećaju života između 1900. i 1945.
- 10% ih se sjeća života u višoj klasi, 10-35% u srednjoj klasi, dok ostatak od 55-70% se sjeća života u nižim klasama. Iako je učešće srednje kase bilo relativno veliko do 1000. nove ere, njen postotak naglo pada do 1700., nakon čega postotak učestalosti srednje klase ponovno dolazi u omjer isti kao do 1000. nove ere.
- Većina ispitanika za vrijeme 30. godina istraživanja o reinkarnacijama su bili ljudi s područja Kalifornije, koji su uglavnom bili bijele kože, no svi oni su se reinkarnirali u različitim područjima na zemlji i različitim nacijama i klasama. Isti su se do 2000. prije nove ere u samo 20% reinkarnirali kao bijelci. Tada su uglavnom živjeli na području Bliskog Istoka, Mediterana, Europe i Centralne Azije.
Bjelačke Keltske mumije u Kini su se do prije nekog vremena
smatrale besmislicom, pa ipak, one su pronađene, prije dva desetljeća,
neki od ispitanika Dr. Helen Wambach su se sjećali svojih prethodnih
života Kelta na području Kine od prije nekoliko milenija, te podatke su
otkrili dva desetljeća prije nego li su se ostaci njihova plemena
pronađeni. O tim mumijama smo već pisali ovdje.
- 40% ispitanika se uglavnom sjeća reinkarnacija u samo dvije rase, bjelačkom i centralno-Azijskom. No mnogi su tvrdili kao su u dalekoj Aziji bili u tijelu bijelaca, svijetlih očiju i plave kose, na što su se znanstvenici i povjesničari samo grohotom smijali. Pet ispitanika je objasnilo kako je između 2000.-1000. prije nove ere živjelo na najudaljenijem dijelu puta svile u Kini kao Kelti. Ne moramo vam reći kako su ovi podaci zvučali suludo prije trideset godina. Tek nedavno u zapadnoj Kini u pustinji Taklaman su pronađene Kaledonijske mumije Kelta (O kojima smo pisali ovdje), koji su živjeli na tom području nekoliko tisuća godina, i u vrijeme koje su naveli ljudi iz ispitivanja Helen Wambach.
- 69% ispitanika koji su umrli za vrijeme 1850. su bili bijelci dok je između 1900.-1945. 40% umrlih bilo iz bjelačkih grupacija, nakon 1945. ljudi su se ponovno počeli više reinkarnirati i u drugim rasama.
- Ispitanici su se sjećali antičkih jezika i pisma, s lakoćom su govorili jezike koje nikada nisu znali, ali za koje su tvrdili da su ih govorili u prošlim reinkarnacijama.
- Ispitanici su se s velikim detaljima sjećali kulturoloških i religioznih običaja koje su opisivali.
- Sjećanja na agonije, smrti, bolesti i fobija iz prošli života su se na neki način manifestirale u sadašnjim životima iako ispitanici do hipnoze nisu znali zašto imaju određene probleme, fobije i boljke.
- Ispitanici su izjavljivali kako im je jasno da se zlo iz prošlih života nagrađuje zlom u sadašnjim životima i da se dobro iz prošlih života nagrađuje dobrim u sadašnjim životima, pojednostavljeno rečeno karma igra veliku ulogu u reinkarnacijama po ispitanicima.
- Ni jedan od ispitanika se ne sjeća života ili reinkarnacije kao poznate osobe.
- Novije reinkarnacije se uglavnom dešavaju nedugo nakon smrti.
Jedan od interesantnijih slučajeva reinkarnacije je onaj kojeg je ispitivao i objavio Dr. Ian Stevenson 1989.
(Objavljen u magazinu Omni.) Riječ je o Indijskom dječaku Maha Ramu
koji je čim je naučio govoriti počeo pričati kako je u prošlom životu
bio muškarac i da je bio upucan sačmom ispaljenom iz puške koja ga je
pogodila direktno u sredinu grudi. No da je na koncu umro od utapanja
nakon pada u rijeku. Na grudima dječaka postojao je niz točaka bez
pigmenta koji su odgovarali pregledu autopsije čovjeka za kojeg je
dječak tvrdio da mu je prijašnja reinkarnacija (Pogledajte gornju sliku,
lijevi dio je fotografija grudnog koša dječaka s pjegama bez pigmenta,
koji u potpunosti odgovaraju nalazima obdukcije tijela s ranama
uzrokovanih sačmaricom, na desnom dijelu slike, za kojeg je dječak
tvrdio da je njegova prošla reinkarnacija). Više u tekstu: Birthmarks and Birth Defects – Urođeni biljezi i urođeni defekti od Dr. Ian-a Stevenson-a.
Shanti Devi kao četverogodišnja djevojčica kada je počela pričati o svojoj prošloj reinkarnaciji.
Također je jedan od poznatijih slučaja reinkarnacije onaj Shanti Devi, čiji je slučaj ispitivao čak i Mahatma Ghandi.
18.01.1902. rodila se djevojčica Lugdi Chaturbuhj, kada je imala 10.
godina, po Indijskim običajima aranžiralo se njeno vjenčanje, za trgovca
u njenom selu. Nakon što je odrasla ostala je trudna, imala je dvije
trudnoće i dva carska reza, s drugim carskim rezom nakon rođenja sina
Mathura je umrla.
Jednu godinu, deset mjeseci i sedam dana nakon njene smrti,
11.12.1926. rodila se Shanti Devi. Shanti je bila nevjerojatno tiho
dijete i nije govorila do svoje četvrte godine, nakon toga ona je počela
ponavljati kako ne živi u svojoj kući i kako ima muža i sina Mathura i
kako se mora vratiti njima. Svojim preneraženim roditeljima dala je sve
moguće podatke o prošlom životu i smrti. Kako je Shanti rasla, bila je
sve upornija da se vrati svome sinu. Uz pomoć lokalnog učitelja
provjerili su njene podatke i ustanovili kako Shanti govori istinu.
Shanti Devi kao odrasla žena, još uvijek se u potpunosti sjećala svog prošlog života.
Poznati pacifist Mahatma Ghandi je čuo za ovu priču i osobno je
pričao sa Shanti ispitujući se o njenom slučaju i njenom sjećanjima na
prošli život. Ghandi je osnovao komitet od 15 poznatih ljudi da ispitaju
podatke koje im je Shanti dala. Nakon što su otkrili da je riječ o
istini, zatražili su odobrenje Shantinih roditelja da je otprate u dom
iz prošlog života.
Mahatma Ghandi se sam zainteresirao za slučaj Shanti Devi i pomogao joj da se ponovno nađe sa svojom obitelji iz prošlog života.
Shanti su predstavili njena bivšeg muža kao njegovog brata na što je
ona rekla da je to njen muž. Njen muž Kedarnath nije mogao vjerovati u
ono što čuje pa je pitao da li ima bilo što neobično iz prošla života
što bi mu ona mogla otkriti kako bi ustanovio da se radi o njegovoj
pokojnoj ženi. Shanti je rekla da se u zadnjem dvorištu kuće nalazi
bunar gdje se voljela kupati, ona je tada spomenula sve moguće veze u
obitelji, i probleme za koje nitko izvan obitelji nije znao. No to
njenom bivšem mužu nije bilo dovoljno. Tada mu je Shanti ispričala
pojedinosti iz njihova intimnog života, na što je Kedarnath povjerovao
da se pred njim nalazi reinkarnacija njegove bivše žene.
Dr. Ian Stevenson je također intervjuirao Shanti Devi, tada je zapisao:
„Intervjuirao sam Shanti Devi, njenog oca, i druge svjedoke u ovom
slučaju uključujući Kedarnatha, čovjeka za kojeg je tvrdila da joj je
muž iz prošlog života. Moje istraživanje je potvrdilo da je ona navela
barem 24 tvrdnje koje su identične sa stvarnim podatcima.“
Ako se ljude pita o reinkarnaciji, neki će reći da u nju vjeruju, a
neki će reći da u nju ne vjeruju. Ista stvar se događa i sa većinom
„mainstream“ znanstvenika, oni se prema tome pitanju odnose kao prema
temi koja pada u domene „vjerovanja,“ po tom jako čudnom rezonu,
reinkarnaciji nije mjesto u znanstvenim istraživanjima. Na našu veliku
sreću određeni akademski građani i znanstvenici su shvatili da je
pitanje reinkarnacije i svega što se s nama događa poslije smrti,
legalno znanstveno pitanje koje zaslužuje istraživanja.
Victor Zammit, odvjetnik i kvantni fizičar koji je napravio jedno od najopsežnijih istraživanja vezanih za reinkarnaciju.
Jedan od takvih ljudi je Vicotor Zammit,
odvjetnik i kvantni fizičar, koji se kroz svoju odvjetničku praksu
sretao sa slučajevima koji se nikako drugačije nisu mogli objasniti,
osim reinkarnacijom, no on u nju nije „vjerovao“.
Nakon toga on je počeo skupljati informacije iz domene istraživanja o
reinkarnaciji i odlučio je uraditi nešto što nalikuje odvjetniku,
zamislio je da problemu prići iz ugla odvjetničke prakse. Odlučio je
istražiti slučaj reinkarnacije kao na sudu, dokazima dokazati ili pobiti
neno postojanje, riješiti kontroverze. Isprva je mislio da će dokazati
kako je sve to čista New Age glupost. Dvadeset godina nakon početka
rada, on je skupio mnoge dokaze o postojanju reinkarnacije.
Victor Zammit je za sebe rekao da je skeptik otvorenog uma, na svojim
prijašnjim uvjerenjima o nepostojanju reinkarnacije je shvatio da se
svi ljudi koji su nalik njemu ponašaju onako kako je jednom napisao Sir
William Osler:
„Što je veće neznanje, veći je dogmatizam.“
Na svojoj web stranici Zammit je napisao:
Moderni dokazi reinkarnacije dolaze iz nekoliko izvora: regresija
prošlih života, spontanih sjećanja na prošle živote, iz slučajeva
vezanih za Edgara Caycea, nedavnih prijevoda određenih tekstova na
Sanskritu. No ipak najvažnije je obratiti pažnju na znanstvene
regresije, jer su one napravljene na način koji ispunjava zakone o
eksperimentiranju u znanosti s čvrstim dokazima (Bez obzira što ih
većina znanstvenika ignorira).
Knjiga Victora Zammita: “A Lawyer Presents the Case for the Afterlife” je prepuna činjenica i znanstvenih potvrda o reinkarnaciji.
Koliko je Zammit u pravu kada je citirao Oslera, pokazuje i jedan dio iz teksta o kreativnom razmišljanju koje jako lijepo objašnjava zašto mainstream znanost ne može prihvatiti brojne dokaze o reinkarnaciji:
Pravilo broj 7: Očekujmo da će stručnjaci biti negativno nastrojeni. Kako
se netko više specijalizira i postaje veći stručnjak, tako se njegov
mentalni sklop sve više zatvara i on se sve više fiksira na potvrđivanje
onoga za što vjeruje da je apsolutno. Kao posljedica toga, kada se
suoči s novim i drukčijim idejama, fokus takve osobe će biti na
usklađenosti s vladajućim pravilima i standardima. Jesu li takve ideje
sukladne s onim što znam da je točno? Ako to nije tako, stručnjaci će
utrošiti svo svoje vrijeme na dokazivanje i objašnjavanje zašto to ne
može biti tako i zašto to ne može radit.
Oni neće tražiti načine kako bi stvar profunkcionirala jer bi
to moglo pokazati da ono što oni smatraju da je apsolutno uopće nije
tako.
Zammit je otkrio kako su regresije dovele do nekih vrlo interesantnih stvari:
Regresije su često dovele do izlječenja fizičkih bolesti.
U nekim slučajevima osobe bi počele govoriti stranim jezicima koje ne poznaju u ovom životu.
U nekim slučajevima osobe su se počele sjećati nevjerojatnih detalja
iz daleke prošlosti koje poznaju samo vrhunski stručnjaci koji izučavaju
taj dio povijesti ili prapovijesti.
Regresije su često toliko emocionalno jake i upečatljive da klinički psihijatri moraju odbaciti primisli o fantaziji.
U nekim slučajevima uzroci smrti u prošlom životu ostavljaju upečatljiv tragove i sadašnjem životu.
Dr. Alexander Cannon, jedan od znanstvenika koji je pokušao demnatirati postojanje reinkarnacije, no umjesto toga potvrdio je njeno postojanje.
Za vrijeme 50. godina XX vijeka Dr. Alexander Cannon je napisao:
Godinama su me teorije o reinkarnacijama izluđivale, bile su čista
noćna mora za mene, i ja sam uradio sve što je u mojoj moći da dokažem
kako su one lažne isto kao i sama reinkarnacija. No kao su godine
prolazile i kao sam ispitivao jednu osobo za drugom, tako su se pobijala
moja osobna uvjerenja, koja su ustupila mjesto dokazima. Sada nakon
nekoliko tisuća slučajeva koje sam ispitao, moram priznati da
reinkarnacija postoji.
Mnogi psihijatri širom svijeta su otkrili kako regresija zaista djeluje. Jedan od takvih primjera je Dr. Gerald Edelstein:
Ovi primjeri regresija prošlih života, iako ih ne mogu objasniti,
gotovo uvijek vode do poboljšanja psihološkog i fizičkog zdravlja
pacijenta.
Knjiga Dr. Edith Fiore, pod nazivom: “You Have Been Here Before,” prepuna je slučajeva potvrđene reinkarnacije.
Jedna od najpoznatijih kliničkih psihologa u SAD-u Dr. Edith Fiore piše:
Ako je nečija fobija trenutačno eliminirana samom činjenicom da su se
pacijenti sjetili prošlih života, to savršeno logično pokazuje da se
tako nešto moralo dogoditi.
Doktor Gerald Netherton, koji je odgojen kao fundamentalistički
metodista, je iz želje da opovrgne mogućnost reinkarnacije napravio
eksperiment na uzorku od 8000 pacijenata. On je na početku bio više nego
skeptičan prema reinkarnaciji, no rezultati eksperimenata su ga
uvjerili u efektivnost regresije prošlih života. Njegovi pacijenti, od
kojih su neki bili svećenici u mnogim crkvama, fizičari i to mahom
skeptici, su nakon tretmana počeli dobivati potpuno drugu sliku o svojem
postojanju i reinkarnaciji. Netherton je mahom odabirao potpune
skeptike kako bi isključio manipulaciju u eksperimentima. On je na svoja
istraživanja rekao slijedeće:
Mnogi ljudi – ispitanici vjeruju kako je reinkarnacija koju sada
proživljavaju uzrokovana prijašnjim iskustvima…. Što bi na to bio
logičan odgovor? Da se to u stvari dogodilo!
Doktor Arthur Guirdham, Engleski psihijatar, objašnjava kako je bio
skeptik odmalena, s čime je dobio nadimak „Nevjerni Toma.“ No nakon
iskustva od 44. godine u hipnotičkoj regresiji on kaže slijedeće:
Nisam vjerovao u reinkarnaciju niti dokaze. No sada mislim da sam bio mentalno defektan u takvim trenutcima.
Jedna od najvećih znanstvenika na polju reinkarnacije Doktorica Helen
Wambach je nakon ispitivanja na više od 10 tisuća ljudi rekla:
„Ne vjerujem u reinkarnaciju, ja znam da ona postoji!“
Najpoznatija Ruska znanstvenica koja se bavila temom reinkarnacije je
psihijatar Doktor Varvara Ivanova, ona je liječila mnoge fizičke i
psihičke probleme pacijenata uz pomoć hipnotičke regresije. Zbog svojih
nevjerojatnih rezultata, zaslužila je priznanje i od kolega iz klasične
medicine u Rusiji.
Jedan od najvećih znanstvenika skeptika na polju reinkarnacije je hipnoterapist i psiholog Peter Ramster iz Sydneyja.
„In Search of Lives Past“ knjiga nevjerojatno upornog skeptika Doktora Petera Ramstera, obiluje detaljima dokaza o reinkarnaciji.
U njegovoj knjizi: „In Search of Lives Past“ koja je objavljena 1990. godine, Peter Ramster je napisao:
1983. ispitao sam ženu koja nikada nije bila van Australije, ona se u
hipnotičkoj regresiji sjetila prijašnjih života, tada je dala
nevjerojatne podatke o dalekim krajevima svijeta u kojima je prije
živjela, jedna televizijska ekipa je pratila njenu regresiju i na osnovu
njenih detaljnih opisa prošlih života posjetila i pronašla lokacije i
mjesta u kojima je ona prije živjela. Svi detalji su bili točni.
Druga ispitanica iz iste televizijske emisije, po imenu Gwen
MacDonald, je prije regresije bila potpuni skeptik po ovom pitanju. Ona
se sjetila života u Somersetu između 1765-1782. Mnoge činjenice o njenom
životu u Somersetu nismo mogli ispitati no evo činjenica koje su nas
zapanjile:
Kada smo joj povezali oči na dolasku u Somerset, ona se savršeno
mogla kretati po okolici koju je znala napamet iako prije toga nikada
nije bila izvan Australije.
Ona je bez prijekorno poznavala prilaz svome selu iz tri različita smijera, to jest putovima koji su postojali u njeno vrijeme.
Ona je pomogla televizijskoj ekipi da se snađe u okolici, bolje nego li su oni to mogli s detaljnim kartama terena.
Znala je lokaciju kamena međaša u okolici jednog vodopada, lokalni
živalj je potvrdio da je taj kamen međaš bio upravo na tom mjestu do
prije 40. godina, kada je uklonjen zbog pravljenja ceste.
Opisala je kuće na jednom raskrižju, od kojih je jedna bila od
cedrovine, sve se potvrdilo kao točno iako su gotovo sve kuće porušene
prije 30. godina.
Znala je točno imena okolnih sela iako se oni više nisu nalazili na
kartama, ili su se njihova imena promijenila, no u lokalnim zajednicama
su ona zapamćena i zapisana.
Ljude za koje je tvrdila da ih je poznala iz prošlog života, su se pokazali stvarnim ljudima koji su tu tada i živjeli.
Znala je detalje o lokalnim legendama i pričama, koje su potvrdili lokalni povjesničari.
Ona je koristila prastare riječi iz dijalekta tog kraja.
Znala je da su lokalni ljudi opatiju Glastonbury nazivali, opatijom
Svetog Mihovila – naziv koji lokalni ljudi nisu znali i koristili već
200. godina, taj naziv su potvrdili povjesničari XVIII vijeka.
Ona je opisala opatiju Glastonbury onako kako je izgledala u njeno vrijeme, što su potvrdili arheolozi koji se njom bave.
Opisala je grupu druida koji su za vrijeme njenog života posjećivali
Glastonbury i način na koji su obavljali svoje rituale i polaganom
spiralnom ritmu i kretanju, činjenica koja je nepoznata većini
povjesničara.
Pokazala je gdje su se nalazili menhiri s određenim uresima, dijelovi
tih menhira su pronađeni zakopani na mjestu kojem je ona rekla da su
bili, na njima su bili uresi baš onakvi kakve je ona opisala.
Ona je još u Sydneyu nacrtala detaljan tlocrt i izgled svoje kuće iz
Somerseta, kada su provjerili podatke u Engleskoj, oni su se u
potpunosti slagali s njenim crtežima.
Ona je pored svoje kuće opisala gostionicu, i to je potvrđeno do u
detalje kao točno, osim što je ta kuća danas kokošinjac. Nitko nije znao
da taj kokošinjac ima kameni pod na kojem se nalazi uklesan zapis koji
je ona napisala još u Sydeyu.
Lokalni žitelji su svako večer dolazili da je ispituju o lokalnoj
predaji i povijesti, ona je čak znala i više od njih, na primjer
činjenicu o jami u koju je često padala stoka. Domaći ljudi su znali za
tu jamu ali nisu znali da je u nju upadala stoka, sve dok se u njoj nisu
našle kosti životinja.
Cynthia Henderson, još jedna ispitanica Petera Ramstera se sjetila
svog života u Francuskoj za vrijeme revolucije. U vrijeme hipnoze ona
je:
Pričala na Francuskom jeziku tog vremena bez trunke stranog akcenta.
Razumjela je i odgovarala na pitanja postavljena na Francuskom jeziku.
Koristila je točno dijalekt koji se tada koristio, a ne moderan Francuski jezik.
Znala je imena ulica koja su sada drugačija, no nakon istraživanja,
tim je potvrdio njene navode otkrivajući davna imena ulica na starim
kartama.
Peter Ramster je dokumentirao mnoge druge slučajeve o regresijama
prošlih života s vrlo jasnim tehničkim dokazima o postojanju
reinkarnacije.
Pitanje, u stilu Dr. Wambach, koje mi svima želimo postaviti je slijedeće: Želite li vjerovati ili znati?
Pogledajte kratki filmić dječaka koji se sječa svog prošlog života
Nema komentara:
Objavi komentar