Studije pokazuju da nakon ulaska u
ured, ljudi postaju mnogo kompetitivniji ako na stolu ugledaju upadljivu
kožnu aktovku, pričaju mnogo mekšim tonom ako je na zidu slika koja
prikazuje knjižnicu, te drže svoj stol urednijim ako se u zraku osjeća
neodređen miris sredstva za čišćenje.
Postoji nekoliko stvari koje su možda
značajnija odlika ljudskog identiteta nego što je to vjerovanje da je
čovjek racionalno biće, čije je ponašanje uvjetovano njegovim svjesnim
djelovanjem.
U posljednje vrijeme psiholozi su,
međutim, objavili impresivnu količinu radova o istraživanjima koja
pokazuju kako je duboko naša sposobnost odlučivanja i ponašanje pod
ujecajem nesvjesnog, te kako tim nesvjesnim mislima upravljaju utjecaji
koji su izvan našeg neposrednog razumijevanja.
U intrigantnom članku objavljenom u izdanju iz časopisa Science od 2.srpnja,
Ruud Custers i Henk Aarts s
univerziteta Utrecht u Nizozemskoj izložili su hrpu dokaza o snazi
onog što oni nazivaju „nesvjesnom voljom“. “Djelovanje ljudi najčešće
proizlazi iz želje za ostvarenjem određenih rezultata, i ljudi
pretpostavljaju da svjesno upravljaju svojim ponašanjem u tom smjeru.
Ali u praksi se javljaju ideje koje osporavaju činjenicu da postoji
samo svjesna volja.
Na akciju nas vrlo često potiče čak i
misao koje smo posve nesvjesni, što dovodi to toga da nemamo pojma što
ili zašto uopće nešto pokušavamo napraviti,“ veli Custers. Ne radi se
samo o tom da čovjekovo djelovanje može biti pod utjecajem nesvjesnog;
naše želje također. U jednoj svojoj studiji Custers i Aarts spominju
ovaj slučaj:
studentima su na zaslonu prikazivali
riječi koje su se odnosile na zagonetke-križaljke, dijelove slagalice i
sl. Međutom, nekim studentima je zabljesnuo dodatno ubačen set riječi,
na tako kratko vrijeme da se mogao registrirati jedino podsvjesno. Bile
su to riječi koje su asocirale na pozitivne pojmove poput plaže,
prijatelja ili doma. Kad su studentima dane slagalice da ih nadopune,
studenti koji su bili izloženi podsvjesno zabilježenim pozitivnim
porukama, radili su marljivije, duže vrijeme i pokazalai su veću
motivaciju od druge kontrolne grupe.
Ista osnovna tehnika primijenjena je i
u slučaju kad se ljude izlagalo podsvjesnim porukama u obliku riječi
koje imaju veze sa pićem, te ih se tako poticalo da uzimaju više
tekućine. Kod druge grupe ljudi, nakon sjedenja ispred ekrana koji
je prikazivao podsvjesno zabilježene fleševe s imenima njihovih
voljenih ili zanimanjima vezanim za brigu o nekom, kao što je
njegovateljica, zabilježeno je da su ljudi jedni drugima bili sposobni
ponuditi pozitivnije povratne informacije nego inače. Drugim riječima,
često nismo svjesni zašto želimo nešto što želimo.
John Bargh sa univerziteta Yale koji je još prije desetak godina u svom radu pod imenom „Nepodnošljiva automatika postojanja“ predvidio
mnoga od otkrića o kojima diskutiraju Custers i Aarts, naziva časopis
Science „orijentirom,” jer ništa poput ovog nije prije objavljeno u
znanosti. “To je veliki korak u prevladavanju skepticizma koji okružuje
ovo istraživanje.“
Ali Bargh smatra da je područje
istraživanja zapravo pomaknuto još dalje od same upotrebe subliminalnih
tehnika. Studije pokazuju da su nesvjesni procesi podložni utjecaju
područja svjesnog, u obliku koji najčešće ne očekujemo. Na primjer,
Bargh je u svom radu dokazao da ljudi koji sjede u tvrdim, neudobnim
sjedalicama češće izražavaju kruta stajališta u pregovorima oko
prodajne cijene automobila ili da nakon što su držali toplu šalicu
kave, radije nego neko hladno piće, o drugima sude na mnogo
velikodušniji i brižniji način. Osim toga, kandidate za posao
procjenjivali su mnogo ozbiljnije kad su im priloženi dokumenti bili
u tvrđim nego u fasciklama mekih korica.
„Sve su to stimulansi kojih su ljudi
svjesni: vi osjećate tvrdu, neudobnu stolicu, vruću kafu – ali ste
nesvjesni na koje sve načine utječu na vas. Naša podsvjest je aktivna na
mnogo više različitih načina nego što to ovaj članak sugerira,“ kaže
on.
Custers nadalje govori kako njegov rad
dokazuje da tehnike subliminalnog (podsvjesnog) reklamiranja – koje su
u nekim zemljama stavljene izvan zakona – mogu biti i te kako
efikasne. Ali, veli on, ljudi su sve zabrinutiji oko toga što se
manipulira njihovom podsvješću, umjesto da ih plaši ono što je u stvari
vidljivo u tim reklamama. “Mnoge reklame za gazirane napitke, povezuju
piće s pozitivnim stvarima i pojmovima poput prijateljstva, boravka na
plaži…
Ako ste izloženi tim reklamama koje se
unedogled ponavljaju uvijek iznova, u vašem umu to će postati povezani
pojmovi koji će izazivati asocijaciju u vašem umu i rezultat će biti
vaša iznenadna želja za napitkom koji se reklamira,“ kaže Custers.
Također ako se radi o nezdravoj hrani,
oni koji formiraju javno mnijenje počinju razumijevati značenje
„osobnog izbora“ koji se slabo može oduprijeti napasti masovnog
oglašavanja. Počinjemo razgovarati o „toksičnom okruženju ˝u vezi hrane
i počinjemo razumijevati kako lako i ne razmišljajući uopće, posežemo
za vrećicom čipsa. Odstranjivanjem ovakvih poticaja iz okoliša učinilo
bi se puno, rekao je Custers.
Obojica, i Custers i Bargh priznaju da
njihova istraživanja podrivaju fundamentalne postavke koje promoviraju
čovjekovu posebnost, u stvari, Bargh je još odavno tvrdio da njegov
rad potkopava teoriju o postojanju čovjekove slobodne volje.
Ali Custers isto tako ukazuje da ovi
zaključci ne predstavljaju ništa novo. Ljudi od davnina osjećaju da na
njih utječu sile koje oni ne mogu neposredno spoznati, bili da su to
pripisivali grčkim bogovima ili Freudovom samovoljnom egu.
Štoviše, nesvjesna volja je od vitalnog
značaja za funkcioniranje na dnevnoj bazi i na evolucijskoj ljestvici i
vjerojatno se nalazi ispred svjesnosti kao prigodan mehanizam za
preživljavanje.
Bargh to naziva „evolucijski temelj na
kojem je izgrađena skela svjesnosti“. “Život zahtijeva da donosimo
toliko mnogo odluka, da ako želimo normalno funkcionirati, jednostavno
mora postojati neki automatizirani proces koji će se sa svim tim
nositi,“ kaže Bargh.
Custers pak kaže kako jest istina da
naša svijest o sebi katkad podsjeća na putnike koji se voze vozilom
koje ne mogu konntrolirati, ali on ne vidi to kao razlog da se osjećamo
bespomoćni. „Moramo vjerovati u to da naš nesvjesni osjećaj zna što
želimo i što je dobro za nas te da će nas odvesti u pravom smjeru.“
Nema komentara:
Objavi komentar