Ovaj tekst nastao je još u studenom prošle godine, dakle, prije više
od godinu dana i zapravo je fantastično u kojoj je mjeri aktualan baš
ovih dana kada Wall streetom prosvjeduje gomila ljudi, a prosvjedi se
očekuju diljem svijeta. U principu, tekst je aktualniji nego ikad. Ne
samo da je fantastični splitski autor Mandrilo pogodio u sridu i na neki
način predvidio što će se događati, nego tekst koji danas objavljujemo
bogat je ogromnim brojem činjenica koje na najbolji način razotkrivaju
monetarni sustav i očitu pljačku i teror kojim banke lakomo i bezdušno
uništavaju građane diljem svijeta. Riječ je o izuzetno opširnom tekstu
koji ne samo da identificira problem, nego vrlo inteligentno i jasno
sugerira kako se s problemom boriti, kako se oduprijeti bankama i
konačno, kako stati na svoje noge, biti neovisan o tim modernim i moćnim
reketarima. Izvorni tekst objavljen je pod jednostavnim, ali vrlo
jasnim nazivom – Stop bankama!
STOP BANKAMA!
Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i
ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje
danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra
od ljudi praveći od njih dužnike. 99% ljudi na svijetu ne zna odakle
dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka
države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac.
Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske
stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada
zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i
propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a
istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta. Danas smo svjedoci
takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’:
vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća
miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske
su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.
Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to
očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog
sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav,
kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako
da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja
kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu
svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te
kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da
prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)
Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.godine u
Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u
socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u
jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric
Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda
na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona
predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka. Ovaj
intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i
očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque.
Ovom prilikom pozivam sve slobodoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude
da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je
međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede.
Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog
čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora:
Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti
Nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem
Nemojte nikada više uzimati kredite od banke
Nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama
Realno, ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je
da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu
događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i
našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije
pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih
lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više
biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim
unucima da smo se borili za pravu stvar. Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!
Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama,
dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem
smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati
posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj
prirodi bankarskog sustava.
Pozadina
Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni.
Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je
vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje
kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva
30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da
će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je
vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira
hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.
Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog
radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za
određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA
koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem),
čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog
sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju
je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’)
odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku
organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim
rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog
pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih
parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.
Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili
od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog
vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u
svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu
umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je
mogao koristiti za plaćanje, a donositelj te potvrde je uvijek mogao
doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je
poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard)
i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća. U ovom periodu
inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema
kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je
vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto
srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transakcijama uglavnom je u
optjecaju papirni novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga
promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza
papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj
vrijednosti.
Godine 1913., izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama
kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a
(centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve
odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi
na svijetu u sljedećem poglavlju). Direktna posljedica ovog
transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke
privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression)
30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u
uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret
ionako siromašnih građana.
Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money‘),
ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard. Odnosno US
dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US
dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s
Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom.
Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se
omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira
država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne
zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za
100 godina. Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju
propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac
nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo
omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane
države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje
novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i
financijera.
Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi
da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i
da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke ali kada
imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo drugim Indijancima i s
vremenom to nam donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način
davanja je naša banka. (Poglavica Maquinna, Nootka)
Kako banke stvaraju novac?
Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim
bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i
raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na
monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga
glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat:
“Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild
Proces je bolno jednostavan:
Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna
Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj
vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za
štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a
može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija
novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca.
Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu
70% novca od vrijednosti kredita. Ovaj novac ne postoji u fizičkom
obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun
korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini
ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%).
Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo
1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara
(obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun
klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do
države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste
apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji
efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci,
stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više). Više o sistemu
stvaranja novca u članku TAJNA MOĆI I KAPITALA.
Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO!
Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo
kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po
čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje
imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz
ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali
svakako nije legitimno ni pošteno.
Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita
banke davati. Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke
je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati
na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog
kreditnog plasmana.
Direktne posljedice ove sulude samoubilačke monetarne politike su:
- Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita,
više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza.
Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati
recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro
zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako
određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija
ili ekonomski rast.
- Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke
- Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni
novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI
(čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita
zajedno s pripadajućim kamatama.
- Monetarni sustav svake države je koncipiran da u optjecaju
(primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine
novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate
kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena
je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što
znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne
vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo.
Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne
kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.
- Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva
države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može
odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli,
banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i
ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti
realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna
kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od
one ‘nominalne’ koja se reklamira.
- Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona
koji sprječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički
položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u
Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su
uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s
duplo ili čak troduplo manjim kamatama.
- Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom
potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno
o volji banke na kraju možete plaćati puno veću kamatu. Dužnik koji
uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim
fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i
njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu
moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na
kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010.
CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn). Dužnik je doveden u situaciju da
osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i
glavnica.
- Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara
odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je
Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za
strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za
pokretanje vlastite proizvodnje. Ovo je naročito izraženo u zemljama
tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100%
postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati
domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim
korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji
primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvtaski primjer gdje
je 90% banaka u stranom vlasništvu. (Članak objavljen na hrsvijet.net)
Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za
banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu
sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate
maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).
Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog
monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa:
Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada
pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog
bogatstva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj
državi bez izlaska na izbore.
Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost
iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera
dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i
kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno
ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U
svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze,
stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim
poslom), država državi postaje neprijatelj (u potrazi za novim
resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te
da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi,
ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje
nove kredite.
Ekonomske ubojice
Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao
‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez
ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da
uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u
proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova,
krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne
projekte od kojih domaće stanovništvo ima male koristi, a na kojima rade
izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti
kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj.
samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može
vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac većim dijelom
nikada nije ni vidjela pa nije ni imala šanse da isti uloži u
proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti. U ovom trenutku
država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala
suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u
zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na
korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke
(koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade
odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika
Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”.
Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank)
su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave
iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a
naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju. Glavni cilj
ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama
što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za
industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i
industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države
(korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti
podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog
rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.
Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je
doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljoprivrede, a
stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse),
a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade
više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što
će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u
penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno
drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani
predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštititi i
osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom
čovjeku. Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije
dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI
Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da
banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije
istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne
samo kamatama nego i politički unovčiti.
Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama,
umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je
dozvoljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne
zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv.
reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizlaznu situaciju. Ogromna
moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da
manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta
te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika.
Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom
1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta
prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez
Canal Company). Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je
pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska
familija Rothschildovih.
Neki dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Williama Engdahla “Stoljeće Rata”:
Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba
(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti
najnerazvijenih i najjače pogođenih država. Cilj ove deklaracije je bio
da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu
kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan
gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno
prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje
Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku
raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci. U esenciji,
ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika
Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji
sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist
bogatih industrijskih zemalja.
Deklaracija je izazvala nevjerojatan šok u zapadnim bankarskim
krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju
bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’
Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne
predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od
iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi
(raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni
štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane
anglo-američkih tajnih službi te premijerka Bandaranaike (drugi inicijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills
koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti
ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni
protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno
MMF-u.
Ovdje moram istaći da pokret nesvrstanih
danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj
planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i
siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih
zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji
štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje
ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv
terorista.
1982. godine izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis):
zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih
trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od
izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje
njihovih dugova. Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su
prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad
je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti
pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi
oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan
‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli ne vračanja svojih
dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).
Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih
pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima
punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod
Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge
zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.
Naime, Argentina je u tom razdoblju bila treći dužnik u svijetu s
vanjskim dugom od oko 38 milijardi dolara i zemlja koja je bila najbliže
nemogućnosti vraćanja duga. Fascinantno je da cijele armije, tajne
službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi
zaštitile njihov interes.
U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju
uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne
ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno
nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako
da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je
vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv
banaka. Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini
Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi
prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u
još ekstremnijoj formi:
“Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka
postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim
zemljama. Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne
želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja
dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije
potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg
svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim
uvjetima koji sada prevladavaju. Mi zemlje u razvoju ne želimo postati
vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje
narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje
utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji
su nam nametnuti. Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili
glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu
krizu.”
Uplašeni mogućnošću bojkota i ne vraćanja dugova od strane
zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste
propagandni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na
leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi ne vraćanje
dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom
mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog
policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija
operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.
Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih
obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi
alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove
Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se
da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću milijardu) za spas
privatnih banaka. Nevjerojatno, ali istinito.
1982. godine suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i
američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko,
doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog
doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982.
veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio
prislonjen na glavu pod pritiskom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka.
Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos
činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u
Latinsku Ameriku. Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju ,
dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839
milijardi dolara na skoro 1300 milijardi dolara 1987. godine. Cijelo to
povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog
uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a
Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove,
prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i
novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih
lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu,
Peruu, Venezueli i u većini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair,
Egipat i velike dijelove Azije.
Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i
1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime
kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 milijardi dolara. Na ime glavnice
toga istoga duga otplaćeno je 332 milijarde dolara, što je ukupno s
uplatama na ime kamata iznosilo 658 milijardi dolara, a sve to na ime
otplate početnog iznosa duga od 430 milijardi dolara. Ali usprkos tim
ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek
dugovalo kreditorima svotu od 882 milijarde dolara. Tako je
djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajeva. Još je
šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da većina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke.
Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg
peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo
unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston:
“većina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 milijardi
dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981.,
ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga
iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla
utrošiti na proizvodne investicije. Sav je preostali novac ostao u
bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promijenio
knjige.”
Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno
je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi
ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom
periodu ili još jednoj dužničkoj krizi.
Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske
stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne
ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje
rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju
svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg
kolapsa.
Banke kao pokrovitelji trgovine drogom i oružjem
Banke su svojim djelovanjem osiromašile većinu svjetske populacije
iako u većini slučajeva te osiromašene zemlje imaju velike prirodne
resurse kojima su mogli samostalno inicirati proizvodnju, prehraniti
svoje stanovništvo pa čak i izvoziti (Argentina – poljioprivreda i
stočarstvo, Nigerija – nafta, itd..). Da bi uspjele u svome naumu ‘s
druge strane’ su morale imati korumpirane obnašatelje vlasti koji će
pristati na sulude uvjete pod kojima su davani krediti. Predsjednici
ovih država/vlada imaju samo dvije opcije: ili bivaju eliminirani
(politički ili fizički) ili bivaju nagrađeni ako igraju po pravilima.
Ovo je sve detaljno opisano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”
Najnoviji hrvatski primjer je bivši premijer Sanader koji je postao
žrtva bankarske mafije. U njegovom mandatu, vanjski dug Hrvatske se
udvostručio s 20 milijardi eura na danas preko 40 milijardi eura. Nakon
naprasne ostavke na mjesto premijera 2009. godine, javnost je saznala da
je Sanader dobio mjesto profesora na prestižnom Hariman Institutu univerziteta Colombia što je očigledno nagrada bankarske elite za sve napravljeno.
Ovdje se nazire jedan vrlo zastrašujući element djelovanja banaka:
banke uzrokuju korupciju i kriminal onoj zemlji kojoj plasiraju kredit.
Korupcija je ograničena na vladajuće strukture koji prihvaćaju
nepovoljne uvjete kreditiranja za državu, a istovremeno ‘ispod stola’
kao privatne osobe primaju razne beneficije i nagrade za takvo
djelovanje. Kada je vlast korumpirana onda su kriminalnim aktivnostima
širom otvorena vrata jer je vlast slaba.
Zbog udovoljavanja raznim restrikcijama koje nameću banke kreditori
(MMF), industrijska i poljoprivredna proizvodnja u zemlji biva uništena,
a narod doveden na rub očaja i gladi. Danas smo toga svjedoci tog
procesa i u Hrvatskoj kada velika armija naših sugrađana provodi dane
kopajući po kontejnerima. Kada je narod doveden do očajanja i gladi,
onda vrlo lako prihvaća bavljenje ilegalnim aktivnostima koje donose
kakvu takvu zaradu. Prostitucija, droga i ostalo. Kao indirektna
posljedica ekonomskih restrikcija nametnutih od međunarodne bankarske
oligarhije, velika većina siromašnih zemalja danas proizvodi i prodaje
drogu koja im čini glavnu izvoznu aktivnost (Kolumbija, Meksiko,
Afganistan).
Osim ovog indirektnog utjecaja na rast kriminala i trgovine drogom,
banke preuzimaju i operativne poslove vezane za pranje novca od ovakvih
ilegalnih aktivnosti. Najpoznatiji je primjer Bank of Credit and Commerce International BCCI
koja je osnovana 1972.godine a korištena je od strane tajnih službi
SAD-a za pranje novca dobivenog od trgovine drogom iz Afganistana te za
operaciju Iran-Contra odnosno prodaju oružja Iranu za potrebe Iransko-Iračkog rata i kontrašima u Nikaragvi. Nakon istrage i suđenja odgovornim pojedincima, BCCI banka je zatvorena 1991.g.
Ovaj primjer pokazuje modus operandi većine banaka, a naročito
švicarskih banaka koje su i nastale na osnovu pranja novca od trgovine
drogom (kineski opijum iz 19.st.). Tijekom Drugog Svjetskog rata,
američkom plaćeniku Hitleru je bilo ZABRANJENO napasti Švicarsku jer je
ona bila centar pranja ilegalnog novca dobivenog svjetskom trgovinom
drogom, oružjem, ljudima i ostalim ilegalnim aktivnostima. Danas kad je
cijeli svijet u recesiji, dvije najveće švicarske banke uredno posluju s
ogromnom zaradom.
Da ne bi daleko odlutali, možemo uzeti primjer Hrvatske gdje je zajedničkom suradnjom srbijanske i hrvatske mafije početkom 90-tih privatizirana Zagrebačka banka
koja se i dan danas koristi za pranje novca dobivenog od švercanja
duhanom koji je izgleda najunosniji posao na prostoru bivše Jugoslavije,
a zbog čega je i ubijen novinar Pukanić.
Neću ni spominjati afere i sudske procese vezane za Hrvatsku
Poštansku Banku ili Hypo Alpe Adria banku koje su na sumnjiv način
nepovratnim kreditima financirale ‘ugledne’ osobe iz političkog i
mafijaškog miljea.
Mislim da ovo nisu pojedini incidenti već jasan model po
kojem banke posluju u uskoj vezi s organiziranim kriminalom, prvenstveno
u operaciji pranja novca dobivenog ilegalnim aktivnostima (šverc
oružja, droge, duhana).
Mi kao ovce u potrazi za bogatstvom
Kad su ljudi vidjeli da pojedini ljudi preko noći postaju bogati
‘ulaganjem’ (kockanjem) u špekulativne financijske poslove kao što su
dionice, obveznice, fondovi i u ostala financijska tržišta, većina ljudi
se polakomila za zaradom preko noći te su cijele svoje ušteđevine
ulagali na takva tržišta. Kako bi jadne ljude namamili, u medijima se
reklamiraju istaknuti pojedinci koji su se obogatili na tržištu dionica.
Oni izdaju knjige u kojima opisuju svoj uspjeh i svoj mukotrpni rad da
bi zaradili svoj prvi milijun. Najčešća imena koja se ‘vrte’ su Warren Buffet i George Soros sve odreda lažni bogataši, lažni humanitarci i istiniti eugenisti koji se zalažu za smanjivanje svjetske populacije.
Sasvim je jasno da su njihove biografije lažne, te da su napravljene
kao mamac za budale koji nasjednu na priče o tome kako se običan čovjek
može obogatiti. Kao višegodišnji učesnik na tržištu dionica SAD-a i
Hrvatske odgovorno tvrdim da su sva financijska tržišta (fondovi,
dionice) osmišljena da uzmu i zadnji novac od nedužnih ljudi.
Špekulativna cijena dionica ne ovisi o kvaliteti firme čije su dionice,
već o mutnim igrama za koje samo znaju tzv. ‘insider’ igrači koji imaju
prave informacije prije drugih ulagača i koji to koriste kako bi
‘izmuzli’ novac od većine ostalih ‘naivaca’ koji sanjaju o bogatstvu.
Warren Buffet i George Soros su primjeri takvih muljatora koji su u biti
predodređeni da se obogate tako što su uvijek opskrbljeni pravim
informacijama. Ovo su tzv. lažni bogataši jer su u biti samo ‘frontmeni’
mafije koja iza njih stoji, a svoje bogatstvo su većim dijelom dužni
raspodijeliti onako kako im se naredi. Najveća podvala koja se nama gura
pod nos je da su ovo tzv. filantropi koji se, eto, bave i humanitarnim
radom, širenjem demokracije, mira, ljubavi, osnivaju fondove za pomoć
Africi koji provode cijepljenje afričke djece s zatrovanim cjepivima,
financiraju cijepljenje žena na Filipinima tetanus cjepivima koji
izazivaju sterilnost i slično. Mislim da nitko s IQ-om većim od 10 ne
može progutati bedastoće koje su napisane u biografiji Warrena Buffeta
kako je zaradio prvi milijun raznoseći novine i kad je kupovao dionice
onda kad nitko nije htio kupovati po smiješnim cijenama jer je znao da
će cijena narasti. Bajka za malu djecu.
Najpoznatiji povijesni primjer ‘insiderskog’ trgovanja je saznanje Nathana Mayera Rothschilda da je Napoleon izgubio bitku kod Waterloo-a
1815.g. Ovu informaciju je imao jedan dan prije službene obavijesti,
proširio je glasine da je Napolen pobijedio, izazvao paniku i rasprodaju
dionica, te je na ovaj nemoralni, nepošteni i nezakoniti način zgrnuo
ogromno bogatstvo. Noviji primjer je tzv. ‘shortanje’ dionica avionskih kompanija neposredno prije 9/11 odnosno napada ‘terorista’ na WTC u New Yorku.
To su opcije na dionice United Airlinesa i drugih kompanija koje u biti
donose zaradu ako vrijednost dionica padne. Zbog ovog terorističkog
udara sve dionice avio kompanija su se naglo strmoglavile, a najveće
avio kompanije i dan danas grcaju u gubitcima. Ovo su ‘insider’ igrači
ZNALI, odnosno zločinačka udruga koju sačinjavaju Buffet, Soros,
Rothschildovi, Rockfelleri i ostali ‘frontmeni’ mafije su ovo
iskoristili i debelo zaradili. Najnoviji primjer je rasprodaja dionica
British Petrola (BP) prije eksplozije njihove naftne platforme u
Meksičkom zaljevu u aprilu 2010.g. Naime, dvije sedmice prije same
eksplozije platforme, čelni
ljudi BP-a i Goldman Sacha koji su bili veliki dioničari BP-a su
prodali na stotine milijuna vrijedne pakete svojih dionica. ‘Oni’
jednostavno prije svih imaju informacije: kada će početi rat, kada i
gdje će teroristi udariti, kada i gdje će se dogoditi eksplozija naftne
bušotine, gdje će biti potres i slično.
Hrvatsko financijsko kvazi-tržište je mikroprimjer kako se mase mogu s
lakoćom manipulirati. Zbog malog volumena prometa na Zagrebačkoj Burzi,
malo veći ‘napad’ na dionicu (bilo prodaja ili kupnja) može poremetiti
cijelo tržište i većinu ulagača oguliti do gole kože. U nedavnoj
prošlosti dosta naših ljudi je po prvi puta došla u dodir s ovim
‘financijskim modelima’ a mnogi su ostajali i bez cijele ušteđevine
slijepo vjerujući kriminalcima koji su obećavali brda i doline.
Neshvatljivo je da se vrijednost (stvarna materijalna, intelektualno
vlasništvo i drugo) pojedine firme određuje vrijednošću dionice koja je
izložena raznoraznim špekulacijama na nestabilnom tržištu i koja
omogućuje kriminalcima da bez muke preko noći preuzmu firmu i
pripadajuće joj materijalne/ljudske resurse.
Zaključak: financijsko tržište nije ništa nego
instrument kojim se želi ‘izmusti’ i zadnja para koja je preostala u
džepu građanina. Omogućuje bogaćenje samo pojedincima koji su unaprijed
‘izabrani’ i dobro informirani dok je 99% drugih učesnika osuđeno na
propast. Financijsko tržište je u biti druga strane iste medalje trulog,
nepoštenog i pokvarenog monetarnog sustava koji danas vlada u svijetu, a
koji omogućuje kriminalcima da pomoću bezvrijednih papirića (novca,
dionica, vaučera i sl.) otimaju stvarne materijalne resurse od ljudi.
Alternativa?
Banke ne bi mogle raditi ovo što rade da nemaju okrilje i pomoć
države odnosno nas samih: rade u skladu s važećim zakonima, a policija i
sudovi države su po tom zakonu dužne servisirati banke i prisilno
utjerivati dugove neplatišama – žrtvama bankarske mafije. Neshvatljivo
je da PRIVATNE banke imaju ovlast STVARANJA državnog novca i određivanja
kreditne politike čime defacto kontroliraju gospodarstvo pojedine
države. Neshvatljivo je da naplaćuju kamate za svoje usluge što se nekoć
nazivalo lihvarenjem, a sada se normalno prihvaća. Neshvatljivo je da
ako dužnik nema novca za vraćanje glavnice i kamata da banka postaje
vlasnik stvarnih dobara dužnika koja su dana pod jamstvom, a istovremeno
ništa zauzvrat nije dala dužniku. Ovo je čista pljačka.
Prijedlog je jednostavan:
Nacionalizirati sve privatne banke (strane i domaće), štedionice i
kreditne zadruge. U državi će moći djelovati samo jedna centralna banka.
Centralna banka će izdavati kredite samo iz sume postojećeg papirnog novca u opticaju
Papirne banknote postaju ekvivalent za određenu fiksnu količinu zlata
ili srebra. Ovo se nikada ne mijenja. Inflacija ili deflacija ostaje
stvar prošlosti.
Centralna banka NEĆE naplaćivati kamate na kredite
Centralna banka će pod kontrolom vlade (naših izabranih predstavnika) odlučivati kako usmjeravati kreditnu politiku
Ugasiti sve fondove i tržišta dionica i ostale financijske derivate koji stvarne materijalne vrijednosti određuju špekulacijom
Ovi prijedlozi su nerealni ili teško ostvarivi u sadašnjem sistemu
koji vlada u svijetu, a koji se sastoji od globalnog tržišta i
monetarnog sustava koji je u biti zatvoren i međusobno povezan sustav.
Međutim, ovim ciljevima treba težiti i mislim da postaju realni ako se
ostvare dva preduvjeta:
a) da gospodarstvo države bude samodostatno, odnosno da država ima
dovoljno vlastitih kapaciteta, industrijskih i poljoprivrednih pogona da
samostalno prehrani i uposli svoje vlastito stanovništvo. Da ima
dovoljno svojih vlastitih izvora energije. Te da sve strateške
industrije ostanu pod patronatom države/društva. Glavni cilj ove
ekonomije nije profit već kvaliteta proizvoda, ekološka osviještenost,
maksimalna zaposlenost i na kraju maksimalna kvaliteta života građanina.
Ovo se kosi s globalizacijom tržišta koji nameće otvoreni uvoz bez
carina i općenito s sistemom neoliberalnog divljačkog i nehumanog
kapitalizma kojemu je glavni cilj ostvariti profit bez obzira na ljudske
i ekološke žrtve. Samo ispunjenje ovog preduvjeta, odnosno stvaranja
samo-održivog gospodarstva bi automatski eliminiralo potrebu za trulim
monetarnim sistemom i dugom kao pokretačem razvoja.
b) pošto ova politika stvaranja samoodrživog planskog gospodarstva
vodi u svojevrsnu izolaciju od stranih tržišta roba, kapitala, usluga,
energije jer se kosi s svime što su stoljećima bankarski oligarsi
stvarali kako bi podjarmili svijet potrebno je pokazati uspješnost ovog
modela gospodarstva i osnovati svojevrstan ‘nesvrstani’ blok zemalja
koji će prihvatiti ovaj model gospodarstva te bilateralnom suradnjom
zaobići centre moći u Londonu, Zurichu i New Yorku.
Iz današnje perspektive ovi prijedlozi su nerazumni i pomalo
utopijski, ali moje osobno mišljenje je da je ovo jedini i pravi put
koji dugoročno može osigurati prosperitet većini ljudi na ovoj planeti.
Završna riječ
Banke su centri moći i imaju stvarnu političku i gospodarsku moć nad
svakom državom u svijetu. Svoju moć zasnivaju na bezvrijednim papirićima
koje danas nazivamo novac. Banke mogu kreirati novac iz ničega, odnosno
danas je novac ekvivalent dugu, dok je nekoć novac označavao stvarnu
robnu vrijednost. Svakim novim zaduženjem bilo kao građanin, firma ili
država, banka kreira novi novac i tako povećava svoje bogatstvo.
Nevjerojatno, ali istinito.
Da bi građanin, firma ili država mogao vratiti dug zajedno s
kamatama, mora non stop imati rast prihoda, tako da danas sve države u
svijetu nastoje da imaju rast BDP-a od 3-5%, sve ispod toga znači
bankrot države, odnosno nemogućnost vračanja dugova. Bitno je istaknuti
da je ovo eksponencijalni rast, jer 3-5% rasta mora biti u odnosu na
prethodnu godinu. Na planeti s limitiranim resursima, ovakav eksponencijalni rast je neodrživ i ovo je glavna ‘greška’ ovog monetarnog sustava koja je namjerno ugrađena.
Ova ‘greška’ periodično izaziva krize i recesije, a u svakoj krizi sve
više i više ljudi biva osiromašeno iako planeta Zemlja ima dovoljno
resursa, energije i hrane da s normalno dizajniranom održivom ekonomijom
udomi, nahrani i zaposli deset puta više stanovnika nego što ih danas
ima na Zemlji (danas nas ima oko 7 milijardi).
Banke su glavni instrument mračnih sila za pokoravanje ljudi koje ja
volim nazivati Silama Zla i Tame, a koje nastoje zavladati svijetom. Ovo
nije samo isprazna tvrdnja, već utemeljena konstatacija: dovoljno je
analizirati tko je začeo bankarski sustav (Crno Plemstvo – zločinačka
udruga, preteča talijanske mafije iz 14. stoljeća), na kojim principima
bankarski sustav operira (nemoralnim, nelegitimnim, nepoštenim,
kriminalnim) i koje su posljedice takvog sustava (opće siromaštvo i
bijeda).
Njima nije cilj zgrtanje bogatstva jer toga imaju u izobilju, već
koncentracija moći u rukama par ljudi. Kontrola nad onim što svaki
čovjek radi, gleda, sluša, oblači, pa čak i misli je njihov primarni
cilj. Stoga ne čudi da je većina banaka osim svoje primarne djelatnosti
koja je sama po sebi nemoralna i nepoštena uvučena i u ilegalne
djelatnosti odnosno služi kao servis za pranje novca dobivenog švercom
droge, duhana, oružja, ljudi. Upravo je nevjerojatno kolika je količina
zla, kriminala, siromaštva, gladi, ratova i općenito ljudske bijede
povezano s novcem odnosno s bankarskim sustavom kakvog danas poznajemo.
Ne tvrdim da su banke krive za svo zlo na svijetu, ali svakako imaju
veliki udio.
Najgora zamka je to da mi sami podržavamo taj nepošteni i pokvareni
sistem, svaki put kada dignemo kredit, svaki put kad zakoračimo u minus
na računu te svaki put kada vršimo bezgotovinska plaćanja. Ovdje
dolazimo do tzv. ‘iluzije demokracije’ jer je
matematički nemoguće ovakav sistem mijenjati iznutra. Na izborima će
uvijek pobijediti kandidat koji ima najviše novca za predizbornu
kampanju. A kontrolori novca su banke. One neće dopustiti dolazak na vlast političara koja će im raditi o glavi.
Jedino preostalo rješenje je rušiti ovaj bankarski sistem onime što
su nam još ostavili kao mogućnost izbora: izbjegavanjem ulaska u kredit,
zatvaranjem računa u banci i širenjem istine o truleži banaka kao
institucija.
Danas smo svjedoci provođenja plana ekonomskog uništenja državnih gospodarstava na globalnoj razini koji je smišljen na Bilderbergovoj konferenciji u Španjoljskoj
održanoj ove godine u šesti mjesec. Treći svijet je odavno ‘pokoren’
ovim ekonomskim ratom koji predvode bankari. Na redu su sada
industrijalizirane zemlje: EU (Irska, Portugal, Španjolska, Francuska,
Njemačka) i SAD. Cilj je potpuno osiromašiti ljudsku populaciju kako bi
ju se lakše kontroliralo. Ovdje u Hrvatskoj smo odavno svjedoci kako
država pod bankarskom mafijom može ‘stegnuti omču’ oko vrata hrvatskog
građanina (uvođenje kriznog poreza, povećanje PDV-a, ogromni nameti na
plaću, objašnjeno u Porez – Izvor ljudske bijede).
Stoga Vas ovim putem pozivam da u skladu s svojim mogućnostima
probate bojkotirati i minirati rad banaka: što više plaćajte gotovinom
umjesto karticom, ne idite u minus, ne dižite kredite, a ako imate
mogućnosti likvidirajte svoje dionice, udjele u fondovima i tekuće
račune. Ne očekujem da ćemo njima poremetiti san, ali bar ćemo mi
mirnije spavati.
Savjet jedne ovce na kraju 2010. godine
Svu trenutnu vrijednost koju posjedujete u obliku papirića (novca,
dionica, udjela) je nestvarna virtualna vrijednost, odnosno vrijednost
koju danas sutra može netko dekretom (ratom ili krizom) jednostavno
ukinuti ili smanjiti na desetinu vrijednosti. Sumnja se da veliki
muljatori spremaju skorašnju hiperinflaciju dolara i eura. (Prema National Inflation Association – End if Liberty)
Pitam se da li će eventualni rat sa Sjevernom Korejom ili Iranom ovo
ostvariti? George Soros i ostale mutikaše masovno ulažu u tržište zlata i
srebra jer kad papirni novac postane bezvrijedan samo će ove plemenite
kovine nešto vrijediti. Danas smo svjedoci da cijene zlata i srebra
vrtoglavo skaču (do 40% u zadnjih godinu dana), nažalost većina ljudi
nije svjesna ovog trenda. Osim cijene zlata i srebra, kao jedan od
glavnih indikatora bijega iz dolara i eura treba gledati i švicarski
franak (CHF). Logika je vrlo jednostavna: Švicarska je predodređena
zemlja za sigurno utočište bogatstva svih svjetskih mafijaša, stoga kad
je kriza i kad je previše opasno izlagati se nestabilnosti tečaja eura
ili dolara, ulazi se u CHF. Rast tečaja CHF-a u zadnje vrijeme se može
smatrati i kao indikator buduće hiperinflacije dolara i eura.
U Hrvatskoj danas postoji propagandna kampanja koja reklamira MMF kao
možebitni jedini spas domaće ekonomije. Korumpirana i u kriminalu
ogrezla vlast nas je NAMJERNO dovela do ruba propasti u kojem se
Hrvatska danas nalazi. Dolazak MMF-a bi bio zadnji čavao u lijesu u
kojem Hrvatska leži. Obespravljena, osiromašena, deindustrijalizirana s
jednakim brojem nezaposlenih, umirovljenika i zaposlenih od kojih su 40%
paraziti odnosno dobro uhljebljeni u ogromnom državnom
administracijskom aparatu, Hrvatska je danas na koljenima u ekonomskom,
ali i u svakom drugom smislu (moralnom, duhovnom). Iako mislim da je
Hrvatska odavno izgubila vlastiti suverenitet i sposobnost da samostalno
donosi odluke na dobrobit vlastitog naroda, dolazak MMF-a bi u biti
samo formalno pravo potvrdio status Hrvatske kao kolonije, odnosno
vazalne države koja se nemilosrdno iskorištava. Argentina je debelo
platila ulazak MMF-a s kompletno uništenom industrijom, poljoprivredom i
općim siromaštvom, a kao bonus na kraju, Argentini su nametnuli ulogu
testnog kunića za razvoj masovne GMO poljoprivrede koja je još jedan
primjer neokolonijalizma velikih sila. Pitam se čime će Hrvatska platiti
ulazak MMF-a?
Vrlo mi je interesantna hajka u hrvatskim medijima u kojima se u
zadnje vrijeme (11/2010.g.) promovira devalvacija kune, odnosno rast
eura. Koliko vidim, iza ovoga opet stoje ‘veliki muljatori’ jer su ove
glasine bile dovoljne da neuk narod navali na masovnu kupovinu eura što
bi mogla biti fatalna greška s obzirom na svjetski trend slabljenja
eura. Zdrava logika kaže da je bolje papire koje zovu novac pretvoriti u
realna materijalna dobra (zemlje, zlato i ostalo) nego ih čuvati jer je
neminovno da u jednom trenutku postanu samo dobar toalet papir.
Dodatni materijal
Materijal o povijesti bankarske mafije je nepregledan. Svaki dan
nailazim na neke nove stvari i uviđam kako je moje znanje limitirano.
Imam osjećaj da sve više ljudi postaje svjesno da su banke i monetarni
sustav u cijelosti, pa i cijela današnja tzv. ‘globalna’ ekonomija u
konačnici sredstvo ugnjetavanja običnih ljudi, iskorištavanja i
uništavanja resursa pojedinih zemalja te transferiranja i koncentracije
bogatstva u ruke par moćnika. Mislim da sam gornjim tekstom pogodio u
‘srž’ problema, ali smatram da moram navesti još nekoliko povijesnih
činjenica za bolje razumijevanje problematike s napomenom da je to samo
djelić bogatog ‘opusa’.
Bank of England
je bila prva državna centralna banka na svijetu. Bila je u privatnom
vlasništvu iako je imala status državne banke. Osnovana je 1694.g. pod
vladavinom Wiliama III
koji je podlegao ucjeni bankarske mafije tražeći od njih zajam za
nastavak rata s Francuskom (pitam se da li su isti bankari financirali i
Francusku što im je modus operandi: financiranje obje zaraćene strane s
ciljem dvostruke zarade). Bankarska mafija je tada u povijesti prvi put
napravila ‘trik’ stvaranja novca iz ničega: nagovorili su Williama III
da se odrekne zlatnog standarda i da na milijun funti stvarnog novca
naštampaju još jedan milijun funti bez pokrića u zlatu. Do kraja 19.
stoljeća Velika Britanija je najveća kolonijalna sila s posjedom od
preko 70% kolonija. Ova moć je bila dovoljna da se sustav centralnih
banaka raširi svugdje po svijetu i da do današnjeg dana ostane standard i
temelj svake države.
Great Depression (Velika Depresija) 1930-tih godina je inicirana iznenadnim padom dionica 29.11.1929.g na dan poznat kao Black Tuesday
(Crni Utorak). Bankarska mafija na čelu američkim Federalnim Rezervama i
britanskim Bank Of England su izvršile koordinirani udar na dva najveća
svjetska gospodarstva: Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije.
Udar je bio tolike magnitude da je cijeli svijet ušao u ekonomsku krizu
koja je potrajala sve do početka Drugog Svjetskog rata. U razdoblju od
1929.g. do 1932.g. industrijska proizvodnja u SAD-u je pala 46%, u UK
23%, a nezaposlenost u SAD-u je porasla za 607%, u UK 129%. Financijski
sektor je jednostavno uskratio priljev novca i to prvo građevinskom
sektoru, a zatim teškoj industriji (automobilska), što je zatim povuklo
cijelu ekonomiju nizbrdo. Danas smo svjedoci istog scenarija kad je
građevinski sektor u SAD-u jednostavno uništen 2008. tzv. hipotekarnom
krizom izazvanog kolapsom Fannie Mae i Freddie Mac. Interesantno je da je Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) osnovana 1938.g. tijekom Velike Depresije u sklopu ‘New Deal‘ programa oporavka od krize Franklina Roosevelta. 2010.g. General Motors,
najveća američka automobilska kompanija je uništena (otjerana u stečaj)
iako je 2009.g bio drugi svjetski proizvođač automobila. Na stotine
tisuće radnika je ostalo bez posla. Po mom skromnom mišljenju ovi
događaji uvelike sliče na početak Velike Depresije 1929.g. Velike
industrije najvećih svjetskih gospodarstava se preko noći uništavaju.
Nezaposlenost raste. Kupovna moć slabi. Još samo nedostaje veliki
završni financijski udarac u obliku iznenadnog pada dionica ili
hiperinflacije eura ili dolara kako bi se ova velika kriminalna
operacija bankarske mafije privela svome kraju.
Naftna kriza 1970-tih godina je službeno počela 16.10.1973.g. odlukom zemalja članica OPEC-a
o poskupljenju nafte za 70%. Članice OPEC-a proglašavaju embargo na
prodaju nafte Sjedinjenim Američkim Državama i Nizozemskoj. Ovo je bio
odgovor arapskih zemalja na pomaganje SAD-a Izraelu u
Egipatsko/Sirijskom ratu protiv Izreala (Yom Kipurski rat).
Do siječnja 1974.g cijena nafte na svjetskim tržištima je porasla 400%
na 11.65 US dolara po barelu. Ovaj naftni šok je izazvao ekonomsku krizu
skoro jednake jačine kao i Velika Depresija. Njemačka je uvela zabranu
vožje automobilima nedjeljom. Pola milijuna Nijemaca je ostalo bez
posla. Vladajuća stranka je izgubila na sljedećim izborima. Slični
procesi su se događali i u ostalim razvijenim zemljama. Stanje u SAD-u
se moglo opisati kao na rubu panike. Zemlje u razvoju su ipak pretrpjele
najveći udarac na svoje ekonomije. Odjednom su se našle u nemogućnosti
da plaćaju velike cijene nafte kao osnovnog energenta, ali i visoke
cijene umjetnih gnojiva koji su naftni derivati, a bili su nužni za
poljoprivrednu proizvodnju. Indija je 1973.g. imala pozitivnu platnu
bilancu, dok je iduće godine išla u minus jer je umjesto 629 milijuna US
dolara za uvoz nafte morala izdvojiti 1.241 milijuna US dolara. Bitno
je istaći da se nafta jedino mogla kupovati dolarima, tzv. petrodolarima.
Ovo je direktno pogodovalo SAD-u, ne samo radi dominacije dolara kao
svjetske valute već radi lakoće kojim SAD može kupovati naftu što je
rezultiralo da SAD i dan danas ima najjeftiniji benzin na svijetu (oko
2.3US dolara/galon, dok je u Europi oko 7US dolara/galon). Druge zemlje
su jednostavno morale nekako doći do dolara da bi kupovale naftu. S
obzirom da je sad dolar imao nestabilan tečaj i da je cijena nafta
skočila za 400% ovo je bilo vrlo teško.
Najveći profit od ove krize su imale naftne kompanije (Exxon, Mobile,
Shell i ostale) te Londonske i Newyjorkške banke (Chase Manhatan,
Citibank, Barclay’s) koji su dolare dobivene od prodaje nafte
(petrodolare) usmjeravale u kreditiranje. Operacija ‘Naftna kriza‘
je smišljena i pripremana nekoliko godina prije, točnije od
jednostranog američkog ukidanja sporazuma iz Bretton Woodsa 1971.g. kada
je Nixon objavio obustavu konvertibilnosti dolara u zlato. Ovaj potez
nije išao na ruku gospodarstvu SAD-a već u korist banaka s Wall Streeta
jer su sve svjetske valute ušle u proces fluktuacija i konstantne
nestabilnosti što je otvaralo mjesta financijskim manipulacijama.
Međutim, uz ove ‘dobre strane’, ovaj potez je uzdrmao dolar kao svjetsku
rezervnu valutu zbog gubitka povjerenja stranih ulagača, stoga je
bankarska mafija pripremala operaciju ‘Naftna kriza’ kojom je učvrstila
dolar na međunarodnoj sceni. Operativne pripreme operacije ‘Naftna
Kriza’ su dovršene na sastanku BilderBerg skupine u Saltsjobadenu u
svibnju 1973.g. Pa napucima Bildeberške kriminalne bande, Henry
Kissinger je na sebe preuzeo glavnu ulogu u izazivanju
Egipatsko-Arapskog rata koji je počeo 06.10.1973.g. Zanimljivo je da je
za ovo dobio Nobelovu nagradu za mir. Istovremeno je potajno utjecao da
SAD u trenutku objave embarga na uvoz nafte iz zemalja članica ima
minimalne naftne rezerve što je još više povećalo efekte krize.
Istovremeno je osigurao da se petrodolari i od arapskih zemalja
slijevaju u engleske i američke banke. Ovi petrodolari će kasnije biti
plasirani zemljama za kreditiranje uvoza nafte čime se krug zatvara.
Zemlje Trećeg Svijeta će upasti u dužničku krizu početkom 80-tih godina
zbog nemogućnosti vraćanja kredita čime će defacto postati robovi
stranih banaka. Ovdje na površinu isplivava cjelokupna prljava i
kriminalna politika banaka u sprezi s naftnom industrijom kojima cilj
nije pomoći razvitku svjetske ekonomije, nego ostvariti dominaciju i
kontrolirati svjetska gospodarstva uz pomoć tzv. petrodolara.
Nastavak priče (dodano 18.prosinca 2010. godine)
Akcija povlačenja novca s računa banaka koju je inicirao Eric Cantona
je imala djelomičan ili skoro nikakav uspjeh. Sam Cantona je navodno povukao svega 1500 eura s računa. Zabilježeni su aktivisti u Parizu kako kostimirani predižu novac. U Irskoj se dogodio veći odaziv građana koji je izazvao kratkotrajni raspad sustava bankomata što je rezultiralo ograničenjem svote novaca koji se mogao odjednom predignuti. Navodno je 23 miljarde eura podignuto početkom dvanaestog mjeseca u dvije vodeće irske banke: AngloIrish bank i Bank of Ireland. Svi mediji u EU dobili naputak da ne izvješćuju o ovom događaju,
kako ne bi izazvali histeriju među stanovništvom. S obzirom da je
većina medija strogo kontrolirana, nikada nećemo saznati da li je ova
akcija imala nekog odjeka.
Ni sam nisam pomislio da bi povlačenje novca izazvalo neke efekte na
bankarski sustav, pogotovo stoga jer je danas praktično nemoguće
funkcionirati bez računa u banci preko kojega većina ljudi dobiva plaće.
Ovoga sam i ja svjestan, ali ipak u cilju nekog simboličnog otpora
pogasio sam par računa što sam imao i sebi smanjio neke nepotrebne
troškove. Kad sam htio likvidirati ono malo dionica što sam imao, saznao
sam da je upravo propala brokerska kuća kod koje su bile dionice (Prva
Generacija). Danas još ne znam da li uopće još imam te dionice ili su
‘nestale’, a nesretni korisnici koji su osim dionica imali i veće suma
novca na računu ove brokerske kuće su još u neizvjesnosti, kada i da li
će im novac ikada biti vraćen. Ovo je samo potvrda da je novac i
općenito financijsko tržište čista lutrija jer svoju imovinu povjeravate
lopovima (bankama i ostalim financijskim kućama).
Međutim, i dalje mislim da sam ispravno detektirao bankarski sustav kao najvećeg neprijatelja ljudskog društva.
Bankarski sustav promiče nemoralne i nepoštene vrijednosti veličajući
materijalno/novčano bogatstvo stečeno manipulacijama i prijevarama.
Sustav vrijednosti koji su stotinama godina stvarali temelji se na
lažima, ratovima, robovlasništvu i općenito ljudskoj bijedi. Odgovorno
tvrdim da su danas najveći bogataši svoje bogatstvo stekli gazeći po
ljudskim leševima. Sve što je nastalo na trulim temeljima jednog dana će
propasti kao kula od karata. Ovo nije prijetnja, niti proročanstvo, već
mnogostruko dokazana činjenica.
Nažalost većina ljudi ne želi ništa poduzeti, ne zato jer im je
dobro, jer jednostavno ne žele ‘talasati’. Ovo direktno ide na ruku
vlastodršcima koji na svojoj stani imaju ovu takozvanu nijemu većinu i
stoga se ne moraju bojati gubitka kontrole nad sustavom. Stoga mislim da
su ovakve mirne akcije bojkota banaka i građanskog neposluha u
Ghandijevom stilu pravi put za borbu protiv ovog trulog sistema koji će
katkad pokleknuti.
Duh borbe protiv bankarskog sustava je održan i nastavlja se u novoj grupi pod nazivom: StopBanque II
pod geslom: “Ghandi je bio otac nenasilnog protesta, njegova borba nije
trajala jedan dan. Prosinac 7. je dan kad je ljuska bankarskog sustava
napukla!”
Svaki dan nailazim na mnoštvo materijala. Stoga ću ažurirati sekciju
linkova. Posebnu pažnju skrećem na povijesne činjenice o hiperinflaciji
koja je vladala Britanijom 70-ih i Jugoslavijom 80-ih godina. Osnovne
potrepštine, hrana i benzin su bile luksuz. Zbog redukcija struje, na
cijeni su bile voštane svijeće (šterike). Kada nastupi ozbiljna kriza prvi potez vlade je onemogućiti pristup građana bankama. To se ponavljalo u svakoj krizi.
Mnogi se sjećaju fenomena tzv. ‘stare devizne štednje’ kad ljudi
jednostavno nisu mogli predići svoju štednju. Ne želim širiti paniku,
ali kako je sve nizbrdo krenulo, razumno se pitanje nameće: da li smo
sposobni samostalno preživjeti bar dva tri mjeseca bez servisa na koje
smo svakodnevno navikli (struja, plin, kruh, hrana, benzin, mobitel), da
li je pametno držati novac na bankama ili smo tako ovisni o ‘tekovinama
moderne civilizacije’ da bez njih jednostavno više ne možemo ni
zamisliti život.
Reference – Video materijali:
Kako banke stvaraju novac (Money As Debt – How International Bankers own the World):
http://www.youtube.com/watch?v=zmoerijncJs
http://www.youtube.com/watch?v=zmoerijncJs
Edward Griffin, povijest bankarske mafije:
http://www.youtube.com/watch?v=mbnVd_AqxOQ&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=mbnVd_AqxOQ&feature=related
Eric Cantona, poziv na bojkot banaka:
http://www.youtube.com/watch?v=Ii8SRHzUWyI&feature=player_embedded
http://www.youtube.com/watch?v=Ii8SRHzUWyI&feature=player_embedded
Izmišljeni intervju s guvernerom:
http://www.youtube.com/watch?v=wtLtnaornBg&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=wtLtnaornBg&feature=related
John Perkins, Confessions of Economic Hitman, govor u udruzi veterana:
http://www.youtube.com/watch?v=oARBdBtGenM
http://www.youtube.com/watch?v=oARBdBtGenM
John Perkins, Confessions of Economic Hitman, intervju:
http://www.youtube.com/watch?v=yTbdnNgqfs8
http://www.youtube.com/watch?v=yTbdnNgqfs8
National Inflation Associations, End Of Liberty:
http://www.youtube.com/watch?v=AQv-sdMCClQ
http://www.youtube.com/watch?v=AQv-sdMCClQ
Aaron Russo: Freedom To Fasicm:
Novi materijal:
Aktivisti u Parizu u ‘napadu’ na banke:
http://www.youtube.com/watch?v=bvq8YRkQcC4
http://www.youtube.com/watch?v=bvq8YRkQcC4
RT izvješće o 07.12.2010:
http://www.youtube.com/watch?v=CKsCUSPewTY&feature=fvw
http://www.youtube.com/watch?v=CKsCUSPewTY&feature=fvw
Max Kaiser poziva na uništenje banke J.P. Morgana:
http://www.youtube.com/watch?v=QCM7rMIqxmk&feature=fvw
http://www.youtube.com/watch?v=QCM7rMIqxmk&feature=fvw
Na rubu znanosti – Novi svjetski poredak, velika većine emisije se
vrti oko bankarskog sustava koji je očigledno jedan od glavnih temelja
tzv. NWO-a:
http://www.youtube.com/watch?v=idCJGClESWM
http://www.youtube.com/watch?v=idCJGClESWM
Cenzurirana Latinica o kriminalu o pretvorbi od 29. studenoga 2010. godine
Navodno je cenzurirana zbog prijetnje tužbom Jadran filma, ali nakon
što sam odgledao ovu Latinicu, moram reći da priča o Jadran filmu
djeluje kao dječja bajkica prema ostalim pričama. Vrhunac Latinice je
priča o robnoj kući Nama koja je bila najveća robna kuća na području
Hrvatske krajem 80-tih godina, a koja je bila jedan od većih osnivača
Privredne Banke Zagreb (PBZ), danas druge po veličini banke u Hrvatskoj
koja je u prvih 6 mjeseci 2009. ostvarila čistu dobit od 533 milijuna
kuna. Velikom PLJAČKOM na kraju balade Nama biva uništena. Na fantomskim
računima na PBZ-u pojavljuju se svote od POLA MILIJARDE EURA. Priča o
Nami i PBZ-u završava kao i svaka druga priča o kriminalu u Hrvatskoj:
nadležne institucije ne rade ništa, a cijela borba je pala na leđa
nekolicine građana, mučenika, bivših radnika Name, koje imaju pune
ormare spisa o kriminalnoj privatizaciji i koji non stop govore o ovom
kriminalu, ali bez odjeka. Samo da dodam da ovakva razina cenzure na
HTV-u nije postojala ni za vrijeme pokojnog tiranina dr. Tuđmana. Skidam
kapu Latinu, Ani Jelušić, hrabrim novinarima i građanima na širenju
istine. Da je Hrvatska ‘normalna’ država cijeli materijal bi preuzelo
državno odvjetništvo i odmah pristupilo hvatanju kriminalaca, ali ovo je
nemoguće očekivati od državnog odvjetnika koji je odobravao mučenja u
Lori 1991. i ministra policije koji je jedan od ‘kumova’ hrvatske mafije
koji je osobno operativno vodio operaciju ubojstva Pukanića. Nadam se
da ćemo doživjeti dan kad će netko nacionalizirati Zagrebačku i
Privrednu banku, demontirati ove dvije kriminalne institucije i izbiti
važan temelj oslonac mafiji.
Obavezno pogledati:
Louis Farrakhan – History of the Criminal Enterprise (International
Bankers), lucidni svećenik u inspirirajućem govoru je dao sintezu
truleži financijskog poretka
http://www.youtube.com/watch?v=YVDJNtak8Gg
http://www.youtube.com/watch?v=YVDJNtak8Gg
Porter Stansberry, stručnjak koji je predvidio krah Fannie Mae i
GM-a, analizira ekonomske pokazatelje i špekulira o eventualnoj
hiperinflaciji dolara
http://www.stansberryresearch.com/pro/1011PSIENDVD/PPSILC35/PR
http://www.stansberryresearch.com/pro/1011PSIENDVD/PPSILC35/PR
Money Masters (prevedeno):
http://www.youtube.com/watch?v=eX6Njs0oAzs&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=eX6Njs0oAzs&feature=related
Reference – Linkovi:
Stoljeće Rata – Wiliam F. Engdahl (obavezno štivo za sve koji žele saznati istinu o mafiji koja danas vlada svijetom)
Novi materijal:
Winter of Discontent
– Britanija pod utegom hiperinflacije koji su rezultirali redukcijama
struje i prijevremenim isključivanjem TV prijenosa radi štednje
energije, nevjerojatno, ali istinito
Druga bankarska kriza 73-75
– opet se veže za teške 70-te godine u Britaniji kad je bankarska
mafija odigrala isti scenarij koji se sada događa u SAD-u: pucanje
baluna hipotekarnih kredita
Nema komentara:
Objavi komentar