Kako svjetsko tržište hranom već stoljećima kontrolira nekoliko obitelji

 

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis sa naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu. Samo onaj ko kontrolira proizvodnju i promet životnih namirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica peuzeo je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih porodica i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u starom jezgru grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povinuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentuje u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovo gradsko jezgro koje posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Na slici je Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepeniku tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjet trovačkom jezgri Londona, kraljica mora da traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski.

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je da sagleda Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publikovao još krajem 1995. godine u revju “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Vindzora: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i ko kroji njezino zakonodavstvo, zašto Srbija kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Srbija može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga u stvari rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Svjetsko tržište svim prehrambenim sirovinama kontrolira nekoliko obitelji već stoljećima

Freeman je taklo otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Vindzora u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih porodica koje su se stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski Fond za Prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog porijekla kojeg je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je obroban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski Fond za Prirodu ima kao svoj ​​logo pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta širom svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebno sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navaden na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima kompanija koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne Burgundske vojvode, nizozemske i britanske Levant kompanije (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese), Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Križarski ratovi za osvajanje trgovačkih puteva

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i druge prehrambene na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (npr. Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinovao.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su šalju u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala ispošćena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolj (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije i moćnom burgundskim vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obhvatala je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-Lombardska-Burgundske poslovne veze potječe svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne kompanije iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni od vlastelina, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih tvrtke koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska tvrtka) i Istočno-indijska kompanija preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću kompanije Baltic Mercantile i Shipping Exchange s centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lindon la Ruš je sa timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjevjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Četiri regije za izvoz

Oligarhija danas ima četiri globalna regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sva četiri. Ti globalni regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Vodeće kompanije koje drže monopol u trgovini hranom

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je tvrtku osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u Njujorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare Lombardska i Burgundske puteve). Oni su praktično naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antrverpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Holandski Antili).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nyonu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lozani.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi porodica Mek Milan. Ali, istinska poslovna spona je u Europi gdje je Kargil međunarodna trgovačka izvršna tvrtka, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi. Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Mek Milanovi su uvijek bili u službi Britanije. John Hugh Mek Milan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po cijelom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill s čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Kome služe egzotični otoci kao ” porezni raj ” ?

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga ko pokuša da prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misispi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija. Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax-u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “naknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu tvrtka prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i da spriječe u trenu). Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za osmatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd.. Očito, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno vodti i “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanci preuzimaju monopol

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj ​​utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelj Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvoziti sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske KRUNE.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Nizozemskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regionu Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su poptpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj ​​godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockfellera, Morgana … N atim listama se nalaze samo njihovi uspješni službenici, poput Billa Gatesa, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je Tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je kompanija broj jedan iu trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač pura itd. .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za previzžitarica 0,11 šlepera (remorkera) 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima 0,12 prekooceanskih brodova 0,2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargilla stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši u kompaniji “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za ekonomiju kod predsjednika Carlosa Menem 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke ajkule. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Srbiji uvijek puno, na primjer južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH iu tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija. “Njihove” firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registrovanje njihove skupe jahte, koje moraju kupovati jer na taj način vraćaju novac gazdama, Kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaku, gdje zapravo prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz Srbije svoj ​​novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji nečin ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi u stvari i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju para MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

SAD-e su najveća žitna kolonija britanske krune

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to i cijenu hrane drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginalizuju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Srbija koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu umrijeti od gladi. Individualna mala poljoprivredna gazdinstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Srbija nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni farmera u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Na primjer, 1982, SAD su imale 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995 taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolisano. Farmeri su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio: “Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge tvrtke iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Geralda Forda saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže sa tim kako njemu odgovara.

Izvor: www.ivonazivkovic.net