Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i
ne)”. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta
predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike
propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige). Pa
prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.
Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i
neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji,
centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg
odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica
neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.
Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve
mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak
tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput
onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i
dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični
pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg
druženja.
Totalitarizam – to se događa sada
Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje
apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim
životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer
totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja
i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim
mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav.
Ili se barem trudio biti.
Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a
da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše.
Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek
prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste
obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog
korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali
ipak hrani cijelo stablo.
Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te
je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude.
Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je
‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija
ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov
zahtjev, uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje
veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima.
Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do
točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom
smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči
logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest
po svom ukusu. Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.
Dokazi između redaka
Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji
su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s
tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da
bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku
pojedinu temu, a osim toga, da bih potvrdio ove teze, bilo bi potrebno
razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga,
to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim
područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma
ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je
često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor. Novinama.
Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži
nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne
čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i
cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo,
isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne
htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u
njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge
vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u
njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je
glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski
nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je
privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u
kafićima!
Eksperiment
Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni
eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno
predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će
sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj
paranoičnoj teoriji urote. Neka i jest.
Ali ipak postoji, postoji mogućnost da su svi ti podaci i
posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite
duboko ući u materiju.
U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.
Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori
napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih
zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista
ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija
potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv
na prvi pogled.
Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim
informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi
povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom
svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako
dođe do zaključka.
Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će
ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner. Uostalom, malo
drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.
Istina u okovima
Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam
ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično
nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno
knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku
svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i
istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge
moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata,
Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o
kojoj je napisao knjigu pod naslovom “Istinita priča o družbi
Bilderberg”. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod
nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech.
Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna
knjiga “Nevidljiva ruka” Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey
Grupp s knjigom “Korporatizam”. Od svih tih autora, najdalje u
istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao
David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas.
Njega je istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih
autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka
pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po
svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.
Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred
čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u
koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan
čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku
počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao
da je ovaj, dokazujući neke svoje navode, napisao da George Bush
direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom
trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen
nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.
No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja,
neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa
koja je govorila da je… Bush potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god
to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije
koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne
treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u
očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je
koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.
Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea,
kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno,
čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od
mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o
manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale
dodatno svjetlo na mehanizme urote.
Sve piše, treba samo potražiti
U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su
detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o
širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u
općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’. O manipulacijama
GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je
Jeff Smith, pod naslovom “Sjeme obmane”, a isto su učinili i dr.sc.
Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi “Intelektualni izazov tehnologije
samouništenja”. Pod naslovom “Velika obmana- tajna povijest Europske
Unije” britanski su novinari Christopher Booker i Richard North
napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do
stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva
da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s
namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu
suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature. U
knjizi “Lijekovi ili priča o obmani”, zagrebačka je liječnica Lidija
Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije
vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje
udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’
mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S.
Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske
agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada
njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je
ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju
mnogih otkrića u knjizi “Tajna misija – skrivena povijest NASA-e”.
Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične
knjigu “Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka”, u kojoj je
napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati
istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i
istraživanje Davida Ickea.
Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam
sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih
preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna
velika knjiga.
Novine dezinformiraju! To nije teorija zavjere, nego fakat
Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu
savjetovati slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih
iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni
zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i
živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne
želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija
slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a
ne izbliza.
Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina
(i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave
sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam
gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao
ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke
grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj
su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o
tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni
čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji
nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije
sam, i za vrijeme faksa i poslije, nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad
su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija,
politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji
sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje
dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo
negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio
zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim
struku.
Izlaganje vijestima bez “antivirusne zaštite” je opasno
Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki
dan, postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u
priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad
razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli
i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma
što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga
u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.
A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene
počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili,
razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili
nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa
korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja,
zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i
ne pričam.
Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao
pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao
priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u
prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi
nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne
novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu
nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu
bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.
Valjda bolje znaju novine o Ickeu, nego David Icke
A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom
terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi
je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam u par
emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike
izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea
sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne
znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on
nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno
jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred
njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio
te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim
ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni
spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u
predajama afričkih šamana itd.
No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U
proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi,
recimo, globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi.
Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi
‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji
sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda
čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a
čitao sam i što se izjavljivalo po novinama. Pa se opet pokazalo da je
on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je
obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je
govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U
isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s
nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.
Teorija spontanog razvoja događaja
Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i
sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam
ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.
Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na
točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje
svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske,
svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje
stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim
interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja
događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke
svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako
dramatičnim krajnjim ciljem.
Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se
pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu
otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas
neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’
uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled)
predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se
stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi
znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima
dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i
događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo
teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta
stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo
predstavljeno stanje stvari.
David Icke – odličan temelj za istraživanje skrivenog
Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko
opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od
dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo
sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje
tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj
im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno.
Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima
manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi
predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli
buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako
ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža
obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim
društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba
Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali
i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili
prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su
aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku
stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i
mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od
svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane
ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći
stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar
ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na
temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira
svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se
kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na
kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno
intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao
stići do kraja.
Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora
Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski
sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu, stvorili gmazovski križanci
i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno
povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a
odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj
način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija,
političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio,
te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine
pod naslovom “CIA i kult obavještajne agencije”, te napisao ovo: „U
našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult
podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se
članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti,
industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira
pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni
svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke
aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih
osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“
Chemtrails – dokaz zavjere koji se ne može ignorirati
U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne
poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu
prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine
slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše,
naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet
zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja
korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao
realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.
Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima
koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju
spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je kako
ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito
uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i
generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja,
događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju
kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova.
Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače,
jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome
igraju jednu od ključnih uloga.
Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci
granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno
putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i
onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi
stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u
Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg
svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i
mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati
utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.
Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i
promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam
ustanovio?
Odgovor naslućujete.
Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’.
Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek
djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u
Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što
pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je
baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se
nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle
je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje
postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete
reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom
djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake
sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog
pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad
ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona
prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…
Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan
izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. (4Dportal.com)
Nema komentara:
Objavi komentar