utorak, 28. veljače 2012.

GLOBALNA KRŠĆANSKA UROTA

Kako je došlo do toga da Crkva, religijska ustanova, postane najveći sakupljač i gomilatelj ovozemaljskog blaga? Kako je moguće da je Vatikan (Crkva) najmoćnija financijska tvorevina i ´Banka´ svih vremena? Mnoge od ovih činjenica svari su i dalje˝nepoznanica˝medijima dok su vjernici naučeni da nemaju kritčki stav prema ovoj ustanovi i ovoj religiji stoga nastoje sve opravdavati neuvidjevši da podržavaju sistem baziran na uroti protiv njih samih. Sve ovo je još jedan dio globalne kršćanske urote.


Početak stvaranja svetog blaga


Kakav paradoks; Isus Krist, osnivač kršćanstva bio je najsiromašniji među siromašnima a njegova je crkva najbogatija među bogatima. Zapravo, najbogatija institucija na Zemlji. Silno bogatstvo Crkve u direktnoj je suprotnosti sa učenjem Krista o siromaštvu, a njeno postupanje totalno suprotno Kristovim uputstvima.
Prvi kršćani nastojali su sljediti primjere prvih apostola. Još do 3. stoljeća bio je običaj da onaj tko se nakon krštenja priključi zajednici donese sa sobom i svoja dobra koja će potom zajednica djelila za kolektivnu dobrobit. No Crkva je tijekom vremena počela djelovati kontradiktorno naspram ´učenja Isusa Krista´ te je preskakanje evanđelja koja govore o bogatstvu i siromaštvu postalo uobičajeno. Kada su sami vjernici počeli sljediti primjere Crkve i prestali donositi svoja dobra, napuštena je apostolska tradicija siromaštva i zajedništva.

Crkva se, dapače, ponašala bahato omalovazavajući glasove ljutnje svojih podanika koji su i dalje vjerovali da je Crkva“nevjesta Kristova”koja treba biti čista i siromašna kao i njezin Učitelj. Ako ih nije ušutkavala, Crkva ih je jednostavno ignorirala sve dok su njezini prihodi bili sigurni i neugroženi. Kadgod bi se pak dogodilo da su oni bili u opasnosti, Crkva nije oklijevala da ušutka svakoga tko bi mogao pokrenuti sile koje bi ju lišile njenog bogatstva.

Za razvoj kršćanstva bilo je nekoliko odlučujućih faktora. Jedni od najvažnijih jesu uvođenje hodočašća i kultova(kult Svetog Petra).

Hodočašća – Uz veoma intenzivnu propagandu razno raznih legndi o svecima i mućenicima ubrzo se stvorila prava najezda pobožnih hodočasnika na mjestima gdje su sveci navodno živjeli, bili mučeni i pokopani a razjarenu svjetinu dočelivali su(zbog dobitka)ozareni svećenici mašući relikvjama. Osim što su tamo ljudi ostavljali razne zavjete, ostavljali su i razne darove i prinose – što je svetac bio poznatiji, to su prihodi u zlatu i srebru bili veći.

Kultovi - Najmoćniji kult kojeg je Crkva proizvela, iznimno bitan za njezino bogaćenje, bio je kult Svetog Petra – Nebeskog Ključara. Taj kult je igrao važnu ulogu jer su njime svećenici i Pape uspjevali sprovest svoj naum˝kako se brzo i efikasno obogatiti˝. Kult je zahtijevao putovanje u Rim gdje se navodno nalazi njegov grob. Između ostalog, s obzirom na činjenicu da se u Svetom pismu ne spominje sv.Petar kakav se ovdje propagiran, oživljavanje i reinterpretacija ovog mitološkog karaktera poslužilo je u svrhu –samouzdizanja- rimskih biskupa.

Do dan danas ne postoji niti jedan dokaz da je sv.petar tamo pokopan unatoč svim iskapanjima kostiju. No dokazi nisu bili bitni vjernicima koji su ionao na ta mjesta hrlili ostavljaući za sobom goleme svote novaca. Proces identifikacije fragmenata ljudskih kostiju započeo je papa Pio XII, a dovršio ga Pavao VI. koji je sluzbeno objavio da su “nekoliko dijelova ljudskih kostiju nadjenih ispod bazilike Sv.Petra autentični apostolovi ostaci˝. No nitko se nije zapitao kako je ta identifikacija obavljena u situaciji kada je stotine i tisuće tijela tokom stoljeća tamo zakopano. Uostalom, ne postoji čak ni povijesni, a niti biblijski izvještaj i dokaz da je apostol Petar ikada bio u Rimu. Svejedno, taj kult pribavio im je najveci autoritet, a s njim i fantastične prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vječnom gradu privuklo je prave rijeke hodočasnika u Rim iz svih krajeva Evrope. Danas to zovemo “masovni vjerski turizam”.





Petrovi Nasljednici, kao najmoćnije persone tog vremena imali su posebne´programe posjeta´ a nikakva cijena nije bila previsoka za dobijanje otpusta grijeha od samog Svetog Petra! Tako je primjerice papa Grgur I. (590-604) obećao kraljici Brunhildi oprost svih grijeha i potpuno očišćenje u ime Sv.Petra sve dok ga ona bude darivala onime što on od nje traži (zlato, srebro, imanja i nekretnine). Dotični Papa Grgur je bio naime veoma inovativan čovjek, sposoban ˝money maker˝, te se tako jednom dosjetio i´replicirati´sam ključ´nebeskog ključara´te njegove kopije slati uokolo. Ovaj je poklon podrazumijevao svoj protupoklon, u gotovini ili naturi.



“Bogatstvo i moć su slični morskoj vodi – sto više piješ, to si žedniji!”



Nebesko pismo – U 8. stoljeću papinstvo gubi mnoge svoje kolonije uključujujući Španjolsku, južnu Francusku, sjevernu Afriku, Istru i Dalmaciju. Razlozi za to su poluobraćeni Slaveni koji su ugrožavali Petrovu baštinu na balkanu, ostale baštine su ugrozili Lombardi iz sjeverne Italije, pa Arapi pristigli s juga koji su pljačkali grobnice u ime Alaha i zatim nasljednici Konstantina koji su pogoršali stvari i oduzeli Petrovim nasljednicima Siciliju, Sardiniju, Korziku i Kalabriju.



Tadašnji papa Stjepan II. (752-757) je dobio briljatnu ideju!!! odlučio je pozvati u pomoć nikoga drugoga, samog – Apostola Petra! Nije li to originalna ideja!?! Stjepan je zatrazio od sv.Petra da mobilizira najmoćnijeg vladara tog vremena, franačkog kralja Pipina Malog (751-768).´Napisao´je pismo Princu apostola u kojem je naveo da Pipin mora obraniti i zaštititi crkvene posjede sto bi bilo za ´neiskazanu duhovnu dobrobit kraljevu´. Kao i darivanja Crkvi Petrovoj, osobito od nekih kraljevih posjeda”. Papina molba je udovoljena i to na način da je primio NEBESKO PISMO direktno s Neba naslovljeno na Pipina Malog!!! No, nebesko Pismo je naravno najprije stiglo papi Stjepku, koji ga je onda po posebnom izaslaniku poslao Pipinu(pismo napisano čistim zlatom na najfinijoj pergameni s osobnim potpisom-Petar Princ apostola). Kada je Pipin pitao;´kako je pismo stiglo na Zemlju?´,papa Stjepko je odgovorio;´Sveti Petar je osobno sišao s Neba i dao pismo svom nasljedniku´. Pipin Mali je porazio Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrde, Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa je proglasio Pipina i njegove nasljednike zaštitnicima Petrove Stolice i udijelio im titule rimskih patricija - pakt između pape i dinastije franačkih kraljeva. Pipinova Darovnica udarila je temelj Papinskim Zemljama i Papinskoj Državi koja od tada ona počinje stvarno postojati.



U Papinskim Zemljama pape su vladale kao apsolutni vladari, sve do 1870.g. Tada je talijanska vojska zauzela Rim i sve papinske teritorije proglasivši Vječni grad prijestolnicom novo formiranog Ujedinjenog Kraljevstva Italije. Tako je papinska teritorijalna država nestala zauvijek s karte Evrope. Papama je ostao samo Vatikan.



Trikovi i obmane za bogaćenje






Konstantinova Darovnica - Jednom ukorijenjena u tradiciji i ojačana tijekom vremena Konstantinova Darovnica je postala kao divovsko drvo koje je štitilo papinski apsolutizam. Ona je uz sve ostale lažne i krivotvorene dokumente postala čvrst kamen temeljac na kojemu je počivala cjelokupna struktura papinstva u Srednjem vijeku. Upravo je ona dala najveću moć i autoritet rimskim papama. Svjetovni vladari Crkvi su trebali plaćati porez.

Vjerovanje u Darovnicu s vremenom je pojačano, a tome je najviše pripomoglo njezino uvrštenje u Kanonsko Pravo (crkveno pravo). Papinski teolozi su neprekidno jačali vjerovanje u Darovnicu, te joj dodavali i sve smjelija i drskija tumačenja u korist papa. Te se teorije i tumačenja mogu formulirati i sažeti ovako: Krist je Gospodar cijelog svijeta. Prije svog odlaska na Nebo, On je ostavio svoj Dominion svom predstavniku na Zemlji apostolu Petru i njegovim nasljednicima rimskim papama. Zato punina sve duhovne i svjetovne vlasti i jedinstvo svih prava i povlastica lezi u rukama Pape. Svaki vladar, cak i onaj najmocniji posjeduje samo onoliko moci i teritorija koliko Papa prenese na njega i koliko mu dozvoljava.

Rediovničke zajednice - (muški i ženski samostani, opatije, biskupije itd.) su pošast/pandemija koja se pojavila u kršćanskim zemljma europe i rapidno je bila u porastu. Osim sto su bili tradicionalni čuvari zajedničkog crkvenog blaga, oni su postali sakupljači istog, a sve više i korisnici crkvene desetine i ostalih davanja i doprinosa koja su vjernici morali davati Crkvi.

Propaganda smaka svijeta (godine gospodnje 1000te) - Jedan je on najradikalnijih ckvenih propagandi u koje je neuki puk i povjerovalo. No to nerado pripisujem činjenci da su u to vrijeme prevladavali nepismeni i neuki iz razloga što danas oni˝ne prevladavaju˝ali i dalje se vjeruje u mitove bogočovjeka Isusa Krista.
Paniku koja je obuzimala kršćanski svijet zbog nadolazećeg sudnjeg dana Crkva nije ni malo smirivala. Ona je čak bila spremna da pomogne uplašenim vjernima koji su se željeli otarasiti svojih zemaljskih dobara prije Sudnjeg Dana kako bi si olakšali dušu. Pa i Krist je rekao da ce bogati teško ući u Božje Kraljevstvo i da ce “deva lakše proći kroz iglenu usicu, negoli bogataš u Nebo”. Mnogi kršćani koji su do tada ignorirali i odbacivali ovo Kristovo učenje o zemaljskom blagu, sada su to najozbiljnije shvačali i svoja dobra dostavljali Crkvi. Tako su dali Crkvi sav novac, kuće, imanja i druge vrijednosti. Mnogi su postali totalni siromasi i beskucnici. No stekli su veliku zaslugu u ocima Velikog Suca.

No kad se na noć zadnjeg dana mjeseca prosinca 999. godine ništa nije dogodilo, umjesto da narod shvati da su temeljito prevozani, oni su povjerovali da je Gospod Bog odgodio Veliki Obračun kao odgovor na njihove molitve. Kada su pohrlili su u crkvene centre da bi svoje dobili natrag svugdje im je rečeno da to nije više njihovo! I tako se dogodilo najspektakularnije odricanje i poklanjanje u povijesti !

Posto Crkva nije vratila vlasnicima ono sto je primila, usla je u novo tisucljece bogatija nego ikada. Rezultat je bio taj, da su samostani, opatije i biskupije bile krcate svim mogucim dobrima, a njihovi stanari sve ugojeniji i pokvareniji.
Kroz pohlepu svećenika, zlouporabom religije iskorištavanjem praznovjerja masa i zastrašivanjem uz prijetnje svakovrsnim kaznama Crkvena obećanja o raju i izbjegavanju “paklenog ognja” bila su tako lukavo sročena, da su vrlo uspješno izvlačila i cijedila od vjernih i njihova dobra i njihov novac.



Plati da budeš Kršćanin - Oni sa samog “vrha” su upravljali dobro isplaniranim operacijama sakupljanja novca u svekolikom kršćanskom svijetu. U tome je najuspješniji bio papa Grgur VII. koji je dao naredbu svojim Legatima u Francuskoj da svaka kuća nastanjena krštenom osobom mora platiti godišnji porez Petrovoj Stolici u Rimu. On je jedan od kreatora tzv. cezaro – papizma, koji se najkrace definira kao oponasanje rimskih cezara od strane rimskih papa. A kako je papa opravdavao takovu “monetarnu politiku”, odnosno oporezivanje? Pa naravno, uvijek i neprestano na isti nacin –“pravima koja imaju Petrovi nasljednici!”.

Papa Siksto IV. imao je ovaj običaj prikucati obavijest na vrata neke crkve. Kad bi svećenici i vjernici dosli vidjeti kakvu im poruku papa upučuje, saznali bi da se traži neka svota novca. Na kraju obavijesti stajala je opaska sto slijedi u slucaju neposluha i neizvrsavanja - zabrana služenja službe Božje i zatvaranje crkve, kao i suspenzija svećenika. Suočeni s takvom odmazdom i crkveni pastiri i njihovo stado bi ubrzo prikupili trazeni iznos. Kako bi Crkva ove prihode dobivala konstantno, kreirana su pravila za pripadnike Crkve. To su na prvom mjestu darovanja prilikom služenja mise. Problem je nastao kada su mnogi počeli izostajati s mise da bi izbjegli davanja. Novčano kažnjavanje odstrane župnika postalo je normalna stvar.

Najunčinkovitija stalna metoda izvlačenja novca i materijalnih dobara, bila je bez sumnje omrazena CRKVENADESETINA - Vjernici su morali davati Crkvi desetinu svega sto su proizveli. Ali ne samo seljaci i farmeri, nego i trgovci, zanatlije, prodavaci i drugi. Svi neproizvodjaci su desetinu davali u novcu.
Za sveopće čudo ovo je čak i isprovociralo revolt u puku tako da su seljaci i farmeri, umjesto da u crkvu donesu najbolje sireve, donosili su ´direktno Bogu´ te ga izljevali pred oltarom. U vremenima oskudice mnogi farmeri, tezaci, zanatlije i dr. izbjegavali su davanja i plačanja na razne načine i kad je to poprimilo masovnije razmjere, svećenici su to proglasili smrtnim grijehom. Osim davanja desetine za vrijeme zivota, vjerni su morali davati i kad bi umirali - čovjek bi u svojoj oporuci ostavljao Crkvi deseti dio svog nasljedstva/imovine, ali i nasljednik je morao dati desetinu od svog nasljedstva. Jer, kaze Crkva, “i najpobozniji njeni clanovi ponekad su propustili izvrsiti svoju obavezu”. Tako bi dug bio namiren. Ovo je bila tzv. “smrtovnina” i ona je visila kao teski mlinski kamen nad imovinom svakog mrtvog clana Crkve. I tako je grabezljivost i otimacina Crkve i njenog klera dosegla necuvene razmjere. Uzimanje Desetine nije cak mimoislo ni prosjake i gubavce.

Vlast nad zapadom

Samo godinu dana nakon otkrića Amerike, papa je izdao slavni dokument – Bula (upućena) Kastilji o Novom Svijetu -1493.g. kojom daje Amerike isključivo dvjema katoličkim zemljama, Španjolskoj i Portugalu. Ta koncesija dvama iberijskim narodima bila je uskoro pretvorena u ono što je zapravo i bila, naime u monopol Crkve za evangelizaciju novog kontinenta preko dvije katoličke nacije. Uspjeh je bio fantastičan. Za samo jedno stoljeće papinski simboli su se kočoperili od vrha Kalifornije do repa Južne Amerike.

Od samog početka Crkva i država bile su međusobno povezane i ovisne. Njihova suradnja, često je vodila u sukobe a vladari koji bi se i borili za interese Crkve, ne bi propustili priliku da interese svoje krune stave ispred one papinske, a to je izazivalo silnu srdjbu papa. I tako su se americke kolonije ubrzo nasle izmedju dvije vatre. Crkva je prakticki cijeli američki kontinent uspjela pretvoriti u prostrani katolički imperij u kome je njezina uloga bila superiorna. I tako dugo dok je španjolska kruna suradđivala nije bilo većih problema, ali kad to ne bi, sukob je bio neizbježan. A izbijao je uvijek kad god bi ekonomski interesi Katoličke crkve bili ugroženi. Moc Crkve leži u rukama njezine hijerarhije. A ona je uvijek bila preokupirana zgrtanjem blaga, ne samo za Crkvu kao ustanovu, nego i za sebe. Takovu njezinu aktivnost civilni autoriteti su tolerirali dotle, dok su imali podjednaku korist.

Pri kraju kolonijalnog perioda Katolička crkva je posjedovala i kontrolirala polovinu totalnog blaga Meksika, Perua, Kolumbije, Paragvaja i Ekvadora. Slično je bilo i u ostalim latino američkim zemljama u kojima je ta ista Crkva bila neosporna gospodarica njihovih duša, a s time i njihovog blaga.

Za detaljne i opširne informacije o funkciji Crkve u američkim državama od početka američke povijesti pa do danas, pa i ostale opširnije info.na ovu temu, pročitajte u knjizi ´Vatikanske milijarde´ (link). Ovdije nisam mogao iznijeti tolike informacije zbog ograničenog posta.

Temelji katoličkog financijskog carstva 20.stoljeća

1929. godine sklopljen je lateranski ugovor. On predstavlja tri međunarodna ugovora kojeg su sklopile Kraljevina Italija i Sveta Stolica. Putem njega oformljena je i posebna agencija koja se bavi financijskim poslovima papinske ekonomije. S ovom agencijom Katolička crkva započela je novu financijsku politiku, a to su internacionalne investicije. Godina 1930. bila je početak nove ere u ekonomiji Katoličke crkve. Crkva je sada imala milijune lira na raspolaganju, pa je odmah krenula u velike investicije u samoj Italiji. Na taj način vatikanski novac je brzo pronašao put u sve tokove talijanskog financijskog svijeta trgovine, industrije, nekretnina i dr. Proces je bio ubrzan i olakšan zbog prijateljskih i srdačnih odnosa Vatikana s fašističkim režimom. Ali i drugi ne manje važni faktori pridonjeli su uspjesnim financijskim operacijama. Medju njima, ova tri su bila od kapitalnog značaja: a) Crkva je imala svoje vlastite banke, b) bila je izuzeta od oporezivanja, c) imala je u svojoj službi inteligentnu i spretnu mašineriju. Crkva je direktno ili indirektno kontrolirala nekoliko banaka, medju njima Banku Svetog Duha i veliku i jaku Rimsku Banku.

Mussolini se slozio da većina vatikanskih investicija bude oslobođena poreza, a to je dodavalo nove milijune lira onim već primljenim. Nekoliko godina nakon Lateranskog Ugovora izvršio je agresiju na Etiopiju sa blagoslovom Katoličke crkve. Biskupi i svećenici skropili su svetom vodicom trupe, oružje i ratne planove. Bio je to prizor koji je šokirao i cinične nevjernike. No, osim takove podrške Crkva je pomagala i na razne druge načine. Vatikan je dobar dio svojih lateranskih milijuna investirao u fašističku ratnu industriju odlično procijenjujući unos takvih ulaganja. Kao i svaki ulagač kojemu je glavni cilj zarada, tako je postupao i Vatikan -moral je bio sporedna i nevažna stvar. Nova fašistička kolonija Etiopija bila je vrlo privlačna Crkvi, i religiozno i financijski. Mussolini je pak bio vrlo darežljiv u obećanjima dokle god je imao podršku Crkve za svoje avanture. Dok je agresija trajala, Vatikan se bavio raznim poslovima naročito u samom Rimu koji je ubrzano rastao i širio se.

Vatikan je za samo jedno desetljeće izgradio svoje novo financijsko carstvo. Kada bi u nekoj zemlji imovina Crkve bila ugrožena, Vatikan je intervenirao raznim oblicima pritiska – religioznim, politickim i diplomatskim, a sve poradi obrane svojih interesa. I to na prvom mjestu onih zemaljskih interesa.
Kao što i politika stvara prividnu fikciju podjele na stranke i razne šarene političare tako se i kršćanstvo dijeli na fiktivne podjele raznih pod religija, pod crkvi itd, itd. Kako politika ne služi interese naroda, te im daje fiktivan privid da sami biraju svoje političare, isto vrijedi i za Crkvu i papu. Danas se Vatikan liže s Američkom vladom, nacistički papa Benedikt blagosljiva ameriku pri posjeti te američke vojnike koji odlaze i Irak. Najljigaviji su prizori Benediktove posjete Bjeloj Kući kada mu je Oče naš pjevao vojni orkestar u kolonijalnim odorama. Vatikan je danas također i u paktu s Ujedinjenim Narodima, svjetskoj organizaciji Novog svjetskog poretka. Većina zemljišta u vašem gradu pripada Crkvi. Stari djelovi gradova, primjerice, Đakovo je gotovo pa cijelo u vlasništvu Crkve. Pitajte se zašto je Hrvatsko veleposlanstvo neposredno pored papine utvrde u Vatikanu?

Najbitnije za shvatiti jest da je Katolička crkva prvenstveno svjetska država, administracija i svjetska financijska sila. Međusobna ovisnost religije, administracije i bogatstva je isprepletena na najvećem/najvišem mogućem stupnju i drugačije ne može ni biti. Ono je administracija i svemoćno hijerarhijsko crkvenjaštvo koje ekonomski interes pokušava skriti iza duhovnih načela i pothranjivati ga istima dok je zgrtanje materijalnog bogatstva jedina svrha i cilj pod svaku cijenu. Po tome kršćanstvo zajedno s svojom Crkvom nema manje nemoralne ciljeve od elite psihopatskih moćnika i krvnih bratstava koja vladaju svijetom.

Reference 


Izvor:duh-vremena.bloger.h

Nema komentara:

Objavi komentar