Piše: Ivona Živković
Nema veće laži od tvrdnje da čovečanstvo ima
problem sa snabdevanjem energijom i da zamene u korišćenju
ugljovodonika (nafte, gasa, uglja) kao i nuklearne energije (iz jezgra
atoma) - za sada nema. Kada ovaj tekst pročitate pažljivo do kraja
shvatićete da je razlog ovakvom mišljenju mnogih „stručnjaka“ neviđena
manipulacija i sprdnja sa akademskim tumačenjem fundamentalnih fizičkih
procesa.
Biti stručnjak za energetiku ili bilo šta drugo, danas znači imati o tome sertifikat, a to je papir koji vam neko potpiše kao priznanicu i garantuje da nešto znate. Ali, imati ovakav sertifikat ne znači imati i mudrost.
Psiholozi vrlo dobro znaju da mnogo ljudi može biti “slepo” kod očiju, samo zato što se mozak može naučiti da ne vidi ono što mu oči prikazuju ili da vidi ono čega jednostavno nema. Da je ljudski mozak kao testo koje se može po potrebi uobličavati, saznanje je staro koliko i samo čovečanstvo.
Zato su mnoga fundamentalna saznanja i potekla od laika. O tome kako ogroman broj obrazovanih ljudi danas ne vidi energiju koja je svuda oko nas i naseda na tvrdnje sertifikovanih stručnjaka da čovečanstvo ima problem sa energentima, te su oni zato skupi, tema je ovog malog teksta.
DEZINFORMACIJA NAZVANA - "NAFTNI VRHUNAC"
Krajem devedesetih godina, dvadesetog veka, iz
američkih obaveštajnih krugova je “procurila” poverljiva informacija o
postojanju stručne analize koju su izradili naftni eksperti, navodno
za potrebe CIA i američke državne administracije. Tu je procenjeno
stanje ukupnih rezervi nafte na planeti. Studija je nazvana “Peak oil”
(Naftni vrhunac). Sertifikovani stručnjaci, uz dobar honorar, naravno,
uz pomoć proračuna, analiza, grafikona i sl. došli su tako do
poražavajućeg zaključka da je polovina ukupnih svetskih zaliha nafte
već potrošena, te da svako dalje njeno vađenje postojećim intenzitetom
predstavlja silaznu liniju na grafikonu na putu ka njenom potpunom
iscrpljivanju. To je značilo da će čovečanstvo, posebno industrijske
zemlje koje od nafte najviše zavise, imati veliki problem sa
snabdevanjem energijom u budućnosti. A od nafte kao energenta najviše
zavise SAD, a zatim i druge visokoindustrijalizovane zemlje. Danas je
to još više Kina (jer neko joj je tu zavisnost od energenata “uvalio”
onim što se naziva - “direktne strane investicije”).
Ovaj dokument je pred američku državnu
administraciju, na čijem čelu je tada bio Džordž Buš mlađi (koji je
slučajno” i privatno vezan za naftni biznis) otvorio pitanje kako
staviti pod kontrolu SAD što više izvorišta nafte. I to je bio jasan
pokazatelj da će SAD za u naftu u predstojećem periodu voditi žestoke
"ratove" sa svojim industrijskim rivalima (Francuzima, Englezima,
Nemcima, Kinezima...)
I danas smo svedoci vojne intervencije u Libiji, za koju neki "analitičari" (koji imaju ekskluzivan pristup uticajnim medijima) kažu da se vodi zbog nafte. I to je bio slučaj sa Irakom, incidentima u Kaspijskom regionu itd. Nije nego.
I danas smo svedoci vojne intervencije u Libiji, za koju neki "analitičari" (koji imaju ekskluzivan pristup uticajnim medijima) kažu da se vodi zbog nafte. I to je bio slučaj sa Irakom, incidentima u Kaspijskom regionu itd. Nije nego.
Naravno, “Peak oil” je bio priča za “malu
decu”, što političari uglavnom i jesu, jer zbog svoje neukosti (što je
glavna referenca za njihovo dovođenje na “vlast”) moraju da se uzdaju u
“informacije” i procene “stručnjaka” iz tajnih obaveštajnih službi koji
“sve znaju”. Kako je “poverljivi” dokument “Peak oil” uopšte mogao da
“procuri” u javnost i koje je za to kriv , nije se postavljalo pitanje i
nije vođena istraga. Dezinformacije i imaju zadatak da “cure”, zato je
i osnovan specijalizovan sajt “Wikileaks”.
Ali, “Peak oil” je u vojnim i političkim krugovima SAD savršeno opravdavao oružane intervencije za koje su se SAD spremale u narednom periodu. Jer, radilo se o strateškim interesima američke nacije. Poznato je kako “demokratija” radi za narod.
“Peak oil” dokument je imao i širi uticaj. I Rusija se zbog istog energetskog problema poslednjih godina grozničavo naoružava najsavremenijim oružjem, dok običan narod i dalje živi u bedi i beznađu. Ali, sve je to, tvrde ruski političari, da bi se zaštitio narod od pljačke "svojih" ugljovodoničnih resursa, a koje bi im Ameri i Izrealci najradije pokrali, kao one u Iraku.
IMA LI ZAMENE ZA NAFTU?
Kako zameniti naftu kao energent, pitanje je zato koje već decenijama muči mnoge sertifikovane energetske stručnjake? Zna se da solarni paneli za dobijanje energije ne daju dovoljno električne energije za industriju, avione, vozove, brodove, automobile…
Energija vetra je problem jer vetrenjače treba
postaviti dalje od gradova, a u ruralnim područijima plaše ptice i
insekte koji su važni za oprašivanje biljaka. Električna struja koja se
od njih dobija mora se odmah koristiti i transportovati do udaljenih
gradova, a u transportu se izgubi veliki deo energije. Problem je i
njeno skladištenje jer su takva postrojenja skupa, pa tu struju država
mora unapred otkupljivati od malih proizvođača. I tu uvek leži
mogućnost korupcije, gde će se u energetski krug odabranih ugraditi
vlasti bliski pojedinci.
Hidrocentrale mogu imati samo oni koji imaju
moćne brze reke, a termoelektrane opet koriste ugljovodonike imaju
problem sa zagađivanjem okoline sa ugljen dioksidom. Postoji i ideja da
se uzgaja modifikovano drveće, koje veoma brzo raste i koje bi se
možda koristilo i kao energent za domaćinstva. Ali, to bi ostavilo
ispošćeno zemljište.
Tako se kao rešenje energetskog problema ipak
nameće atomska energija koja se dobija "razbijanjem jezgra atoma" koji
su u procesu nastanka Zemlje sabili u sebe ogromnu količinu energije.
Tako bar kaže “velika” nauka o kvantnoj fizici i njeni sertifikovani
naučnici. Nuklearke su čiste, tihe i moćni izvori energije, tvrde oni,
samo je problem ukoliko dođe do havarije pa energetske čestice (kojima
mesto u prirodi treba da bude u atomu) izlete u okolinu i tu nastave da
emituju svoju energiju razarajući neke već postojeće energetske procese
i stvarajući nešto novo. Recimo ako uđu u genetski materijal biljaka,
životinja i ljudi. Poznato je da energija stalno stvara i kada krene ne
može se zaustaviti.
Dakle, korišćenje nuklearne energije ispada kao vožnja avionom - najbezbednije i najbrže, ako se avion ne sruši.
Nuklearnu tehnologiju su najviše razvili u
nacističkoj Nemačkoj trideseih godina, a onda je preneta u SAD, pa u
SSSR. I sve je rađeno tajno. Ovu tehnolgiju su najviše zavoleli vojni
krugovi, zbog mogućnosti da cepanjem atomskog nukleausa plutonijuma
imaju ubitačnu atomsku bombu. I ta ljubav ih do danas nije napustila.
Glavni problem japanske nuklearke kod Fukušime, je upravo u tome što je ona tajno radila na procesu pravljenja plutonijuma
za vojni kompleks (ne zna se čiji, ali je moguće da je u pitanju
izraelski, jer je izraelska privatna firma MAGNA BSP obezbeđivala
rekator broj 3 specijalnim termalnim kamerama). Naučici koji poznaju
tehnologuju nuklerane elektrane znaju da je topljenje uranijumskog
jezgra predviđeno samom konstrukcijom elektrane (kao i jak zemljotres) i
da postoje bezbednosni mehanizmi koji sprečavaju prodor radioaktivnih
čestica u okolinu u slučaju havarije i njegovog topljenja. Ali,
plutonijum za bombe nije isto što i uranijum. On je ne samo ekplozivan,
nego i veoma otrovan i mirnodopske elektrane nisu ni prediđene da se
ovim poslom bave. Ali, se mnoge bave.
OPŠTA NAUČNA ZAVRZLAMA
Zagovornici nuklearne energije, koje finansiraju i održavaju vojni krugovi kao najveći njeni obožavaoci, vole zato da plasiraju velike medijske priče (zašto su i plaćeni) o opasnom zagrevanju atmosfere zbog velike količine ugljendioksida koji nastaje sagorevanjem ugljovodonika, pa se stvara efekat staklene bašte, globalno otopljavanje, klimatske promene itd. Mediji su puni ovih laži. Jer, ugljendioksid je neophodan na planeti upravo za život kakav poznajemo, baš kao što je i efekat “staklene bašte” neophodan jer bi zbog njenog nepostojanja temperaturne razlike između noći i dana bile veoma velike. I to su tvrdnje upravo priznate i sertifikovane nauke, ali njenih nekorumpiranih pojedinaca.
Ugljen-dioksid koriste biljke i on uopšte i ne ide visoko u atmosferu, već naprotiv teži ka zemlji.
Zanimljivo je da se o opasnostima ugljen-monoksida, koji se dobija sagorevanjem hemikalija koje se u rafinerijama dodaju benzinu (da bi mu povećali oktansku vrednost) uopšte ne govori u istim krugovima “zabrinutih”. Naravno i hemijska industrija ima svoje veliko “parče kolača” u korišćenju nafte kao energenta.
Najzanimljivije je ipak ono što u nafti gori i
oslobađa energiju. A to je monoatomski vodonik koji se prvo mora
osloboditi iz molekula vode, koja je takođe sastavni deo nafte, i koji
onda reaguje sa kiseonikom, koga takođe ima svuda oko nas , i onda taj
monoatomski vodonik odreagije tako što oslobodi svoju atomsku energiju.
Pošto i vodonika i kiseonika ima svuda oko nas, logično je pitanje za
laike, zašto sami tako ne reaguju čim se sretnu u vazduhu, nego se prvo
vodonik mora osloboditi iz nekog molekula, na primer iz vode u nafti
ili iz vode u procesu elektrolize? Ili se oni u vazduhu nikad ne sretnu u
gasovitom stanju. E, tu velika nauka nešto nije dobro skontala, jer
očito mnogi ne vide da je tu nešto nelogično. Važno je samo da se
svakodnevno sagoreva ogromna količina nafte i drugih ugljovodonika (što
je onome ko ih kopa i prodaje veoma profitabilno), dok se korišćenje čiste vode za pokretanje automobila (i
koriščenje iste te energije vodonika) tehnološki nikako “ne može”
rešiti. I ovde su očito u pitanju mozgovi koji “ne vide” ili ne žele da
izgube svoju dobro plaćenju profesionalnu poziciju.
Najveća enigma u naučnim krugovima u vezi korišćenja energije je tako postalo pitanje gde je njen izvor?
Jer ono što mi koristimo kao energiju su njeni različiti oblici koji su nastali njenim radom i skladištenjem u određenim medijumima. Tako se i danas razlikuju elektricitet, energija biomase, geotermalna energija, takozvana fosilna energija kao što su ugljovodonici ( nafta ugalj, gas) iako su sva ta ugljovodonična jedinjenja nastala duboko ispod Zemljine kore u onom što se naziva “plašt” i što se konstantno, kao i sve drugo na planeti, jednim fizičko-hemijskim procesom stalno stvara. I nema isključivu vezu sa fosilima. U školi nas još uče da postoji solarna energija, nuklearna (iz jezgra atoma), energija vetra, radioaktivnost… Ali, ono što se u školama i dalje ne uči i što je i naučni establišment (koji izdaje stručne sertifikate) više od 100 godina odbija da prizna, je postojanje “nulte tačke energije” odnosno energije vakuuma.
ALBERT AJNŠTAJN KAO MASKA ZA PLASIRANJE NAUČNIH ZABLUDA
Vakuum je dugo vremena
smatran potpuno praznim međuzvezdanim prostorom kroz koji svetlost,
koja je po Ajnštajnovoj opšteprihvaćenoj teoriji postoji u obliku
čestica fotona ili talasa (jer u svemiru važi po relativističkoj
teoriji princip neodređenosti), prolazi nesmetano brzinom od
299.792.458 metara u sekundi. Da ovaj prostor nije prazan i da u njemu
postoje “putevi” poput “cevi” preko kojih se kreće energija i koji je
još davno nazivan - eter, namerno je decenijama odbacivano i
zataškavano. Sam Ajnštajn je uporno odbijao da takvu tvrdnju prihvati, a
njegovi stavovi su zbog renomea koji je imao u vodećim naučnim
krugovima i u medijima bili veoma važni.
I to nije bilo slučajno, kao što sama pojava ovog “genijalnog” naučnika (za koga se danas sve više otkriva da je bio samo medijska maska iza koje su radili jezuitski mozgovi) nije bila slučajna. (Da li je bio i doušmik u naučnim krugovima?)
Ajštajn je toliko ovenčan naučnom slavom iako ništa od njegove relativističke teorije nije ni dokazano niti je moguće dokazati (kao što je i sam to tvrdio). Ali, je zato dokazano da nije tačna i da je čak plagijat napravljen od teorija koje su već ranije postojale u naučnim krugovima. Ideju o konstantnoj brzini svetlosti izneo je dr. Albert Mičelson (poznat je i njegov eksperinment sa Edvardom Morlijem), a formulu E=MC2 zapiso je još 1875. Semjuel Tolver Preston kada je zaključio da energija u malim česticama materije raste u srazmeri sa njenom brzinom.
Albert Mičelson
Ali, da bi smo sasvim shvatili ovu energetsku naučnu zavrzlamu, pogledajmo malo bliže kako se danas u školama za obične građane opisuje energija.
Sama reč “energija” potiče još iz drevne Grčke (o kojoj se i danas uči u školama da su je stvorili bogovi sa Olimpa). “En” je predlog i znači “u”, a “ergon” je neko delo, tako je nastala kovanica “energeia” što znači rad u nekom delu, u nečemu. Dakle, energija je ono što radi i stvara u nekom medijumu. Da pomenemo i da grčka reč “hidrogen” (vodonik) označava ono što stvara vodu.
Bez energije se ništa ne pokreće, ništa ne stvara. Bez energije nema sile. Energija je nešto što ljudski um ne može vizuelno predstaviti. Baš kao ni molekul ili atom. I upravo su zato nastojanja naučnika da rastumače šta se praktično događa na nivou atoma i molekula doveli do razvoja “velike” naučne teorije nazvane kvantna fizika, kasnije nazvane kvantna mehanika.
Reč “kvantum” znači najmanju energetsku
jedinicu. Da bi teorija bila što komplikovanija za zamlaćivanje
akademskih mozgova, atom je deljen na još sitnije imaginarne čestice
koji su nazvane kvarkovi, a ovi su deljeni na leptone, mezone, neutrine
i dr. Naravno nikada ni jedan nije izolovan i pored ogromih novčanih
sredstava koja su tada za ova važna istraživanja, navodno, odvajana iz
državnih budžeta. Ali, dok su veliki fizičari mudrovali, a odabrana
elita uzimala novac kako bi potrebno znanje prikupila i isporučila tamo
gde treba, moćno energetsko oružije je sve više usavršavano u tajnim
pogonima.
U stvari, kako su se razvijali sve savršeniji uređaji za merenje energetskog potencijala, u najsićušnijim česticama, naučnici zadojeni česticama (koje su svuda videli i kojima im je napunjena akademska glava i sa principom neodrađenosti) ove kvante sve više usitnjavali i davali im razna imena pri tome verujući u božansku moć stvaranja materije koje se dogodilo u jednom kosmičkom trenutku u vreme Velikog Praska.
I to je bila jedna velika
naučna stranputica, kojom je NEKO moćan dugo godina perfidno
rukovodio, upravo sa namerom da sve dovede u zabludu i skrene sa puta
koji je vodio fundamentanim saznanjima. Jer svi prirodni procesi su
zapravo jednostavni i logični i veoma određeni. Veliki Prasak je
jednostavno bio podmetnuti klin u naučnim točkovima. A znanje je moć i
to na kvadrat.
Ko je stavljao klinove u “točkove“ nauke?
JEDNO KATOLIČKO BRATSTVO ODREĐUJE ŠTA ĆE SE UČITI U ŠKOLAMA
Ono što je i danas većini ljudi malo poznato, jer ne spada u domen oficijelne istorije (koja se uči u školama), već se stavlja u kontekst takozvane “teorije zavere” i koja se nastoji maksimalno kompromitovati kao čista budalaština, u stvari je lako dokučiva stvarnost, pod uslovom da ste u stanju da neke fantastične ideje prihvatite kao moguću realnost.
To što mnogo ljudi i danas više veruje u boga (što je čista fantazija), nego u “teoriju zavere”, upravo je rezultat rada nekih majstora za laži i iluzije. Verovati u Velikog Stvoritelja je savim u redu, ali verovati u zavere je paranoja (bolest)
Ta fantazija se može svesti na prostu, ali
perfidnu filozofiju jednog bratstva koje se još pre hiljadu godina
počelo da se uobličava u jednu družinu željnu neograničene moći i
bogatstva, i koja se ustoličila u miroljubivu “oblandu” nazvanu
hrišćanska rimokatolička crkva. Da se velika moć i bogatsvo mogu
steći pukim prevarama shvatili su baveći se godinama prodajom svojih
mađioničarskih trikova, iluzija, čišćenjem od grehova (griže saveti),
ali i matematičkog znanja i astrološkog predskazanja, a što su sve
znanja koja su doneli iz drevnog Egipta. Za mnoge Evropljane su ova
znanja bila tada čista magija.
Vremenom su magusi shvatili da se
zaglupljivanjem i prevarama ljudi mogu besomučno pljačkati. Evropsko
lakoverno i neobrazovano stanovništvo sa svojim feudalcima, nakon
raspada Rimske imperije je bilo idealan plen ovih magusa. Posebno im je
za oko zapela gramziva vlastela koju će namamiti da krene u pljačku
zlata koga su drevni Egipat i Persija bili prepuni. Napoleon je bio
njihov veliki vojskovodja.
Kako je životni vek bratstva praktično
neograničen, za razliku od običnih ljudi, pa i dinastija koje se kad
tad ugase, vreme mereno stotinama godina je radilo za njih. Obični
ljudi njihovo delovanje kroz vekovnu istoriju nisu ni opažali. Njihov
cilj je vremenom postao potpuno pokoravanje sveta i stavljanje pod
svoju kontrolu sveg svetskog bogatstva, zemlje i ljudi.
“Sveta tajna” (u stvari tehnika prevare) prenosila se u hijerarhijskom poretku na nove mlađe naraštaje (posebno odgojene) i paklena “mašinerija” obmana i laži je fukcionisala prikriveno stotinama godina.
Krstaški pljačkaški ratovi (u ime Hrista), prodaja oproštajnica od grehova, zastrašivanje ljudi bolestima, a onda prodaja vakcina, zamen zlata sa novčanim priznanicama, zavere i spletke u vladarskim krugovima i krunisnje samo podobnih i pokornih kraljeva, deo su iz arsenala prevara koje su Bratstvu donele skoro apsolutnu moć na globalnom nivou. Globalizam u formi Novog Svetskog Poretka je završnica ove hiljadugodišnje “magije”.
Masovno opismenjavanje običnih ljudi (po
školksom programu koji je odobrila katolička crkva) , doneo je
tehnološki i industrijski razvoj do sada neviđen u ljudskoj istoriji,
ali sa tehnološkim rešenjima i inovacijama koje su Bratstvu omogućavale
da milijarde ljudi i njihove privrede oblikuju kontrolom nad novčanim
tokovima i energetskim resursima. Obratite pažnju da reč “re-surs”
znači “ponovno izvorište”.
Ako bi se energija koristila iz njene “nulte
tačke radijacije”, gde je njeno izvorište u visokim slojevima atmosfere
na granici sa svemirom i koji je nazvan eter, tehnološkim procesom (na
čijem radu je počeo da radi Nikola Tesla) praktično bi svako mogao da
je koristi neograničeno i besplatno. I to Bratstvu, nije odgovaralo. Zato
je tehnološki razvoj, zajedno sa naukom (jer znanje je moć i Bratstvo
sve znanje sveta pažljivo prikuplja) morao da bude skrenut na drugu
stranu ka eksploataciji energije iz re-sursa (ponovnog izvorišta).
Tako je otkriće nafte (re-sursa), do koje se
veoma teško dolazilo skupim tehnološkim procesom, baš kao što je to i
njena distribucija, postala idealni energent za široku primenu. Agent
ovog bratstva, Džon D. Rokfeler, raznim poslovnim smicalicama preuzeo
je potpuno monopol najpre u transportu nafte (u svojim specijalnim
patentiranim kontejnerima) , a zatim i u poslovima na njenom kopanju,
preko svoje kompanije “Standard Oil” (danas Exxon Mobile). Nekoliko
tajkuna ovog bratstva (kao i podobne kraljevske porodice iz Evrope i
arapskog sveta iz nekadašnjeg Otomanskog kalifata) i danas kontrolišu
praktično sav naftni biznis u svetu. I u Rusiji. Da bi se sakrilo da
nafta nastaje duboko u Zemljinom plaštu, te da je praktično ima svuda
(ako se mnogo dublje kopa) smišljena je priča o njenom fosilnom poreklu.
Otkriće radioaktivnih elemenata kao radijuma u rudi uranijuma, vodilo je razvoju nuklearne tehnologije, gde se kao drugi energetski re-surs koristila energija koja se dobijala razbijanjem atoma pri čemu se, navodno, oslobađala ogromna količina energije koja je u takvim atomima bila “zarobljena” milionima godina.
Zbog fantastičnog energetskog potencijala koji je mogao da se koristi kao najrazornije oružije ikada stvoreno, Bratstvo je bilo fascinirano da ima atomsku bombu kojom bi jednim udarom moglo da uništi dobar deo jeresi. To je i isprobano prvi put 1945. u Japanu (u kome se začela apostolska hrišćanska vera). Tako je rad na razvoju i usavršavanju atomskog oružija bio maskiran razvojem nuklearne tehnologije sa ciljem da se pomoću nje dobija električna energija za industriju. I to funkcioniše tako što se nuklearnom fisijom zagreva voda, pa se ona pod pritiskom izbacuje kao vodena para, koja onda svojom silom pokreće turbine i onda sila turbina pokreće generatore koji proizvode električnu struju, koja se onda transportuje dalekovodima desetinama i stotinama kilometara do potrošača sa velikim gubicima energije. I cena pravljnja čitave ove skalamerije košta više milijardi evra. Za zaglupljivanje neupućenih zato služi takozvani “nuklearni lobi”.
Za ovo Bratstvo se veruje da funkcioniše preko
mnogih tajnih društava koja su u hijerarhijskom piramidalnom poretku, a
najrigorozniji je danas red jezuita. Oni su u 16. veku , nakon čuvenog
Saveta iz Trenta zamenili zloglasne dominikanske inkvizitore. Metod rada
jezuita je slatkorečiva prikrivena obmana. I to je potpuno suprotno
otvorenom nasilju protiv jeresi koje je do tada sprovodila katolička
crkva, zbog čega su ljudi počeli masovno da zaziru od nje. Bio im je
neophodan veliki zaokret. S obzirom da je većina običnih ljudi u Evropi
pre samo 150 godina uglavnom bila nepismena, Bratstvo (koje je
hijerarhijski veoma pismeno i obrazovano) imalo je mogućnost da u
dotadašnju istoriju zapiše bilo šta. Sa masovnim opismenjevanjem u 20.
veku i tehnološkim razvojem, iza koga su oni sami često stajali,
pokrenuta je i ova velika mašinerija za obmanjivanje učenog naroda.
Za nas je značajno ovde da je glavni kretaor teorije Velikog praska bio upravo jezuitski sveštenik Žorž Lemetr. Da bi ova teorija ušla u naučne krugove i potpuno zamutila sva dotadašnja poimanja fizičkih procesa, bilo je potrebno da je unese neko ko će postati veoma cenjeno i uticajno naučno ime i izvršiti epohalnu revoluciju na polju teorijske fizike. Jer, samo se teorija i mogla smišljati i krivotvoriti. Čitav 19. vek je inače bio vek mnogih epohalnih naučnih i tehnoloških otkrića.
Lemetr i Ajnštajn. Da li je Lemetr bio pravi mozak "genija" Ajnštajna?
Ali, da mnogi fizički
procesi na Zemlji i u svemiru i danas budu velika misterija i naučnici i
dalje sumanuto tragaju za raznim “kvarkovima”, idealna je bilo
postavljanje principa neodređenosti i teorije relativiteta. I toj
teoriji je dat maksimalan medijski publicitet, s obzirom da jezuiti,
preko takozvanih Jevreja (od Boga izabranog naroda), kontrolišu glavne
medije (izdavaštvo, naučne publikacije, ali i popularne novine i revije,
radio i TV).
AJNŠTAJN O NUKLEARNOJ ENERGIJI NIJE ZNAO NIŠTA
Ajnštajn je tako kao “veliko” naučno ime, na nagovor fizičara Lea Silarda “napisao” i poznato pismo ispred grupe naučnika američkom predsedniku Franklinu Ruzveltu, 1939. da SAD što hitnije moraju otpočeti radove na pravljenu atomske bombe, kako bi u tome pretekli nacističku Nemačku koja je imala plan da napravi ovo pakleno oružje. Ideja je bila da se ova tehnologija prenese u SAD i da se opravda trošenje ogromnog novca iz državnog budžeta za razvoj ove tehnologije.
Rad na američkoj atomskoj bombi, tajni
“Projekat Menhetn”, međutim, nije uključio Alberta Ajnštajna, jer su
jezuitski “mađioničari” znali da on o pravoj prirodi energije nije znao
ništa. Autor pisma i učesnik u ovom projektu je bio samo Leo Silard,
koji je sa Enrikom Fermijem već radio u Rokfelerovom Univerzitetu u
Čikagu.
U obimnoj studiji “Proizvodnja i prodaja svetog Ajštajna”,
autor Kristofer Džon Bjerknes navodi da Ajnšatajn, lično, nikada nije
bio spreman ni za jednu naučnu polemiku sa drugim naučnicima koji su u
to vreme osporavali njegove ideje. Umesto njega , braneći njegove
teorije je istupala jedna grupa ljudi iz naučnog establišmenta kojima
su uvek bila otvorena vrata svih najuticajnijih medija. Drugima nije
bilo omogućeno da preko istih medija diskredituju "sveto naučno ime"
Ajnštajna.
Leo Silard je bio taj koji je Ajnštajnu 1939. godine objasnio moć atomske bombe i šta on treba da napiše u “svom“ pismu predsedniku SAD, Ruzveltu. Ali, iako je Leo Silard bio daleko genijalniji i efikasniji naučnik koji je, ne samo smislio način cepanja jezgra atoma nuklearnom lančanom reakcijom, već i način za pravljenje plutonijuma (koji se koristi za punjenje atomske bombe) ozračavanjem izotopa uranijuma u posebnim reaktorima za “uzgoj” plutinijuma, za većinu ljudi je on nepoznato ime. A za Ajnštajna su čuli svi, svako dete u osnovnoj školi.
Inače, takav jedan reaktor za “uzgoj” plutonijuma , postojao je izgleda i u nuklearnoj elektrani kod Fukušime,
i uzrok je haosa koji je tamo nastao nakon cunamija. To nagoveštava
činjenica da je elektrana u jednom reaktoru (broj tri) koristila
kontroverzno mox gorivo, što predstvalja mešavinu oksida uranijuma i
plutonijuma. I korišćenje tog goriva je zapravo samo maska da se u
stvari radi na “uzgoju” plutonijuma za vojne potrebe. Plutonijum se u
prirodi ne stvara, a njegovo “moguće” postojanje u prirodi u malim
količinama “negde duboko u Zemljinoj kori” (kako to tvrdi teorijska
nauka) je samo naučna imaginacija. Naravno, radi se o naučnicima koji
verno slede principe neodređenosti i teoriju Velikog prasaka. I primaju
dobre honorare od svojih “naučnih” studija.
Ajnštajn
i Silard u SAD. Silard je Ajnštajna morao da upozna sa znanjima o
nuklearnoj energiji i pravljenju atomske bombe. Šta li mu je sve rekao?
NELOGIČNOSTI U TEORIJAMA KVANTNE FIZIKE
Iako se “energija nulte radijacije” mogla
definisati i na nivou subatomskih čestica i logike, teoretičari kvantne
mehanike ubacivali su i dalje ubacuju u igru kvarkove, leptone,
mezone, bozone, muone, neutrine i neizbežnu Ajnštajnovu jednačinu E=MC2
kao u beskonačnoj vrtešci dok se svima ne zavrti u glavi toliko da se
izgubi svaki smisao u rasuđivanju.
Otkrivanje
novih čestica i davanje imena istima postalo je velika nauka koja veoma
liči na otkrivanje novih i novih virusa u biologiji i medicini.
Kvantna fizika, koja je onda razvijena kao
posebna naučna grana, a onda prerasla u “kvantnu mehaniku” (koja svemir
izgleda doživljava kao veliku mašinu sastavljenu od čestica) izvela je
onda zaključke, kako u svojoj knjizi “Okultna fizika etera” navodi
Vilijam Lajn, kako se energetski potencijal atoma (što je njegova
sposobnost da vrši neki rad) uvećava u zavisnosti od njegove mase i
brzine.
Kvantna fizika tako kaže da su se ove energetske čestice nakon Velikog prasaka sabile u atome, pa im je u stanju mirovanja masa jako sabijena i puna energije. Po njima, čvrsta materija je najkompaktnije uskladištena forma atomske energije, pa se onda u skladu sa tim zaključije da cepanjem tih nabijenih atoma, može da se oslobodi ta ogromna energija.
Istovremeno, najveći broj prirodno
radioaktivnih elemenata koji ispuštaju energiju (zrače), po njima, su
gusti ali “nestabilni” i “raspadaju se” i pri tome iz njih “izlazi” ta
energija (kao zao duh?), a oni se raspadaju ka elementima sa nižim
atomskim brojem na tablici elemenata.
Prirodni radioaktivni elementi tako spontano
gube masu u tom procesu “raspadanja”, tako da se energija oslobađa kao
radioaktivnost i to se u odnosu na gubitak mase izražava po Ajnštajnooj
jednačini E=MC2.
Ispada da su ti radioaktivni elementi, po
teoriji Velikog praska, stariji od Zemlje. Ali geološka istraživanja su
to opovrgla, pa je konačno zaključeno da je njihova radioaktivnost ipak
posledica procesa koji se odigrao na Zemlji u toku njenog stvaranja.
Jer, da su ti elementi nastali u vreme sabijanja materije u vreme
Velikog praska, do sada bi se valjda svi već raspali. Ali, nisu već i
dalje zrače, tj ispuštaju u svim pravcima atomsku enrgiju.
Odakle im tolika energija, da je milionima godina ispuštaju, zapitao se u pomenutoj knjizi Lajn?
Odakle im tolika energija, da je milionima godina ispuštaju, zapitao se u pomenutoj knjizi Lajn?
PODEŠAVANJE NAUČNIH TEORIJA KVANTNE MEHANIKE
Ali, najveći problem sa teorijom kvatne
mehanike je energija monoatomskog vodonika, koji je svrstan u element
broj jedan, jer se sastoji samo do dve čestice, jednog elektrona i
jednog protona, a oslobađa u reakciji sa kiseonikom mnogo veću količinu
energije nego kada je u molekularnom stanju npr.H2.
Pošto se u stvaranju molekula, po teoriji
kvantne mehanike, obavlja neki rad, to znači da se deo energije
potroši na atomskom nivou kombinovanjem atoma u neki molekul, na primer
vode, koji čine dva atoma vodonika i jedan atom kiseonika (H2O). I to
logično treba da smanji energetski potencijal samog molekula.
Kako za Ajnštajnove sledbenika eter ne
postoji, te s e iz njega ne može crpeti dodatna energija atoma, znači
da njihovi molekuli moraju imati više energije nego atomi koji ga
sačinjavaju. Jer jednačina kaže E=MC2. Energija je dakle jednaka masi
umnoženoj sa brzinom na kvadrat.
S obzirom da to sa monoatomskim vodonikom
očito nije slučaj, zagovornici teorije kvantne mehanike su smisili
obrazloženje da se prilikom kombinovanja atoma vodonika u molekul
vodonika, pri formiranju H2O, na primer, ta potencijalna energija
molekula vode izgubi, jer se ona u procesu kombinacije veže ponovo za
atome vodonika. Tako vodonik gas, kada je u monoatomskom stanju H1 ima
veću potencijalnu energiju nego kada je u obliku molekula koji sadrži
H2.
I to je očito još jedna naučna fantazija koja
nije logična. Iz te nelogičnosti, onda je proizašla nova teorija da u
zavisnosti u kom stanju je vodonik, da li je na zemlji, u vodi ili u
gasnom stanju, zavisi njegova “potencijalna energija”.
Tako se Vilijam Lajn zapitao od kada merenje
potencijalne energija atoma nekog elementa zavisi od njegovog
molekularnog stanja? “To je kao reći da kamion koji stoji u podnožju
brda ima više potencijalne energije od onog na vrhu brda, jer zahteva
više energije da bi se popeo na brdo. I to je čudan način da se
definiše potencijalna energija. Ili reći da prazna konzerva gasa ima
potencijalnu energiju koju preuzima od njega kada se puni gasom”. To
znači da prazno ne znači da je uvek prazno, te da jedan nije uvek manje
od dva, već da sve zavisi od okolnosti u kojima se na primer "prazno"
ili jedan u nekom trenutku nalaze.
Relativistička kvantna mehanika očito je netačno rastumačila ovaj proces energetskog potencijala po čemu ispada da odvojeni neki atomi – sa nižom masom kao vodonik poseduju više “atomske energije” nego molekuli koje su oni sastavili udruživanjem svojih energetskih potencijala. Odakle monoatomskom vodoniku tolika energija? Nije li to očiti pokazatelj da E iz Ajnštajnove jednačine mnogo više nego nego MC2 i da se materija “puni” energijom na neki savim drugi način. I tu tajnu je rešio Nikola Tesla i to je upravo razlog zbog koga su njegovi radovi i ideje bili decenijama nepoželjni kao prikladno naučno štivo.
MONOATOMSKI VODONIK JE ULAZNA KAPIJA ZA “ENERGIJU NULTE RADIJACIJE”
Po onome što je Nikola Tesla shvatio još krajem
19. veka, energija je i vodoniku i ostalim atomima stizala
kontinuirano direktno iz svemira i to sićušniom energetskim kanalima
(poput cevi) kroz koje je putovala na veoma visokoj frekvenciji i koji
su kao medijum nju prenosili do svakog atoma do svake subatomske
čestice (elektrona i protona) na Zemlji. Taj medijum je nazvan eter, i
zato je zadatak Ajnštajna bio da svojim velikim naučnim imenom i slavom,
skrene druge naučnike od sličnog zaključka. I nauka je postojanje etera
decenijama maksimalno ignorisla.
Kao kada bi ste "naučno utvrdili" da električna
energija koja stiže iz utičnice u zidu i napaja neki električni aparat u
kući u stvari potiče od zarobljene energije u samim zidovima. Ništa
dalje od toga ne bi smelo da postoji. A monoatomski vodonik je bio
"utičnica" preko koje je ova energija nulte tačke konstantno prolazila. I
ta energija je stalno stvarala (i dalje stvara) i na Zemlji i u
Svemiru, a onaj ko stvara imao je božansku moć. I to je morala da bude
VELIKA TAJNA koju je Bratstvo na svaki način želelo da sačuva samo za
svoje paklene ciljeve.
“Punjenje” atoma energijom nije bio proces
koji se odigrao u periodu nakon Velikog praska negde u svemiru, već se
on i danas odigrava kroz električne, magnetne i druge fizičke sile,
smatrao je Tesla, pa je to razlog i postojanju energetske aktivnosti
radioaktivnih materija. Presecite ovaj energetski dovod i nema
višeradioaktivnosti.
Još 1890. Tesla je obrazložio svoje viđenje
ovog procesa koji se stalno odigrava i koji podstiče viskofrekventna
kosmička energija koja se prostire u svim pravcima i prožima čitav
svemir. Gledajući munje kako paraju nebo Tesla nije mogao svemir da
vidi kao prazan prostor već kao medijum kroz koji ova energija putuje.
Po njemu, izvor te “kosmičke radijacije” nije
bio eter (jonosfera), već “zvezdana svetlost” – koju je Tesla nazvao
“primarni solarni zraci”. Ova “svetlost” je ekstremno visoke
frekvencije i mnogo sićušnije talasne dužine nego nama vidljiva
svetlost, sićušnije nego UV zraci, X-zraci i Gama zraci (a koji se svi,
takođe, emituju sa Sunca i drugih zvezda) i ta kosmička radijacija
predstavlja “nultu tačku radijacije”, navodi u knjizi Vilijam Lajn.
Ova “nulta tačka radijacije” potpomaže
nastanku sekundarne radijacije koja nastaje nakon sudara sa “kosmičkom
prašinom” u kosmičkom prostoru, i taj energetski efekat je Tesla je
nazvao “kosmičkim zracima”.
Prema Tesli, sam eter nije “energetski izvor”,
s obzirom da je sastavljen od sićušnih i nezavisnih “prenosnika”
energije potopljenih u jedan izolujući fluid”, pa je samo medijum (kao
što je i ljudski organizam jedan medijum) kroz koji se energetske
transference i transmutacije mogu odigravati . U njemu s e tako
stvarajui električne i magnetne kosmičke “cevi” kao sila tako stvorena
koaj s e i dalje prenosi preko nekog svemirskog telo dajući mu početni
impuls da se i ono pokrene.
Početni
energetski imuls u srcu gura energiju kanalima koje prepoznajemo kao
krvotok. Zato prolazak vodonika kroz ovaj medijum (krv) uvek mora da se
odigrava istom brzinom, a to je vrednost koju definišemo pH neutralnom.
Oznaka pH znači potencijal hidrogena. Samo tada organizam se pravilno
napaja energijom iz nulte tačke radijacije, a svaki i najmanji poremećaj
u energetskom napajanju dovodi do "kvara" u nekom organu, tkivu ili
ćelijama. Prirodni energetski sistem napajanja živih organizama
nastojaće da vitalne parametre tj. pH krvi i srčani impuls održi u
normalnom radu tako što će periferne organe usled slabog napajanja
jednostvno postepeno isključivati. I tako nastaju degenerativne bolesti.
Ova kosmičko prostiranje “energije nulte
radijacije” zbog izuzetno visoke frekvencije i majušne talasne dužine
normalno prolazi kroz čitav svemir, Zemlju, biljke, životinje, i ne
nanosi nikakvu štetu u konstantnom Zemljinom ekvilibrijumu, pošto njena
talasna dužina ne reaguje i ne rezonira (ne odjekuje) sa atomima
najvećeg dela onoga što kvantna fizika naziva čvrstom materijom.
Ali, takozvani “radoaktivni elementi” imaju
jednu osobitu atomsku strukturu koja reaguje sa ovom radijacijom i tako
nastaje - radioaktivnost.
U stvari ono što se naziva “radioaktivno
zračenje”, samo je rezultat, po Tesli, “silazne” frekventne tranference
u kome izvesna svojstva materije reaguju i koncentrišu tu sveprisutnu
kosmičku radijaciju nulte tačke koja se pruža od viših frekvencija ka
nižima, koje su korisnije i sa adekvatnijim frekvencijama, kao što su
Gama zraci, C- zraci, UV zraci, vidljivo i infracrveno zračenje, kao i
električna struja i magnetizam.
Sve te “silazne” frekvencije (na skali) se mnogo lakše detektuju i mere nego “nulta tačka radijacije”.
“Ukoliko bi se komad radijuma, mogao zaštititi od efekta nulte radijacije, on više ne bi pokazivao radioaktivnost, jer s e više ne bi napajao ovom energijom”, zaključuje Lajn.
Tako, atomska energija po Tesli, dolazi od dejstva ove energije, a ne kao “uskladištena” energija u samom atomu.
„Fizika etera“ je sub-atomska fizika, a to
znači „sub-protonska“ i „sub-elektronska“, pa Lajn kaže da njega ne
zabrinjavaju sub-atomske nuklearne čestice same po sebi, već ono što
one mogu stvoriti kao konačni “gradivni blok” protona i elektrona, jer u
eteru postoje samo kao jednostavne forme. Da podsetimo da se
plutonijum ne stvara u normalnim prirodnim procesima, već samo u
specijalnim reaktorima za “uzgoj” plutonijuma (plutonium harvest
chambers).
Energija iz vodonikovog atoma, energija iz
raspadajućčeg radijuma, energija vode, energija uglovodonika itd, sve
su to različite energije zbog njihove različite frekvencije na kojoj
rezonijaraju nakon što su dobile početni impuls iz “energije nulte
tačke” i to u “opadajućem” smeru na skali ukupne kosmičke frekvencije.
Potencijalna energija atoma vodonika je veća
od ostalih atoma zbog toplotne energije od "ukrcanog etera" i
konvertovane “nulte tačke radijacije” kada se oni kombinuju u molekule,
a ne od samih vodonkovih atoma. Tako Lajn kaže, da je atom vodonika
“rodjen” na “vrhu brda” (kao onaj pomenuti kamion sa više potencijalne
energije) i on radi kao “ulazna kapija” između etera i sveta poznatog
kao atomska materija. I vodonik je najrasprstranjeniji element u
čitavom svemiru.
Razlog za to može biti što atomi vodonika
“prikupe” energiju iz “nulte tačke radijacije” i izbace je iz etera
kada se rekombinuju. U svakom slučaju, energija nije uskladištena u
atomima i ne više uskladištena u molekulima nakon njihovg formiranja i
ne postoji veća laž od te koju su priredili relativisti.
2H2 + O2 = 2H2O + ENERGY
Poznato je da spajanje dva diatomska molekula
vodonika sa jednim diatomskim molekulom kiseonika stvara dva molekula
vode pri čemu se oslobađa ogromna energija, tačnije 572 kJ. Da li je
teško zaključiti da su to munje koje prati grmljavina? Ista takva
grmljavina nastaje i u famoznoj mašini koju je NASA napravila za
proizvodnju oblaka korišćenjem jedne rakete koja sagoreva vodonik. I iz
tih oblaka veoma brzo padne kiša. Mašinu, koja je dugo bila tajna,
možete pogledati ovde.
Zato se hidrolizom vode,
prostim cepanjem molekula H2O na vodinik i kiseonik, dobija mnogo više
energije nego što se u sam proces hidrolize unese i mnogo više energije
se dobije samo razdvajanjem dva atoma vodonika, nego njegovim
sagorevanjem sa kiseonikom.
I to su mnoga merenja pokazala i to nije
nepoznato onima koji se ovim procesima bave. Ostala je samo “misterija”
odakle je ta energija monoatomskog vodonika poticala. A “misteriju” su
održavali akademski mozgovi koji nisu mogli da prevaziđu zakone kvantne
mehanike da se energija u materiji može konzervirati i da se iz nekog
procesa može izvući više energije nego što se u njega unese.
Ova zabluda o potencijalnoj atomskoj energiji
vodonika je bio način da se zbrkaju diatomski molekuli vodonika sa
monoatomskim koji nastaju u procesu elektrolize vode, jer je dobijena
energija hidrolize izjednačena sa energijom razdvajanja atoma i
energijom sagorevanja nakon njihovog rekombiovanja, ali praktična
hidroliza je pokazala da se samo stvaranjem monoatomskog vodonika i bez
njegovog sagorevanja u prisustvu kiseonika, oslobodi oko 10.5 puta više
energije nego što se unese u procesu hidrolize.
I to je istina, kaže Lajn, jer su precizna
merenja pokazala da atomski proces vodonika (razdvajanje iz
molekularnog stanja) oslobađa najmanje 3,75 puta BTU-a (britanska
termalna jedinica) po težini, koliko običan vodonik oslobađa u procesu
sagorevanja ( 1 BTU iznosi 1 055.05585 Džula).
Čak i zagovornici kvantne mehanike slažu se
da je “energija sagorevanja” jednaka najmanje energiji hidrolize, a
dobro je poznato iz prakse industrijskog dobijanja vodonika da se iz
procesa hidrolize dobija najmanje 120 posto od uložene energije.
Dakle, ako se ne-radioaktivni elementi nekim
fizičkim procesom na Zemlji pretvaraju u radioaktivne, prirodnim putem,
kako ti procesi funkcionišu? Jer na taj način se praktično stvara sve: i
život kakav poznajemo , voda, i nafta, i gas i svi metali.
Da je Tesla upravo radio na otkrivanju procesa crpljenja ove energije nulte tačke i transmutacije pojedinih elemenata može se nagovestiti iz jedne njegove izjave, navodno njegove, ali objavljene u Njujork Tajmsu, 11.jula, 1937, kada je obelodanio da je već razvio proces za “proizvodnju” radijuma (transmutacijom drugih elemenata) koji je bio toliko efikasan da bi mogao da se prodaje za jedan dolar za funtu radijuma. (Ne pitajte odmah kako se stvaraju zlato i dijamanti.)
Da
napomenemo, da je otkrivanjem radijuma, krenula prava histerija u
naučnim i medicinskim krugovima zbog mogućnosti da se organizam dopuni
prirodnom energijom. Lekari su takav energetski dodatak preporučivali,
pa su se na tržištu pojavile radioaktivne pomade, vodice, sapuni,
čokolade, itd. Ipak, treba odmah napraviti razliku između energije koju
emituje prirodni radium od plutonijuma (hemikalije koja u prirodi ne
postoji).
TESLINA VIZIJA ENERGETSKIH STRUJANJA I MAGNETIZMA
Ali, ono što je zanimalo Bratstvo nije bilo “punjenje” običnih ljudi životnom energijom, već pre svega pravljenje oružja , na primer “zraka smrti” i zato su sve beleške i planovi na kojima je Tesla radio, ispitujući efekte skalarne energije i primenjivih procesa nestali, i to izgleda i pre njegove smrti (1943.), jer je on poslednje godine života proveo u “hotelskom zatvoru”.
Godine 1979. Vilijam Lajn je dobio zvaničnu
potvrdu da se deo tih dokumenata nalazi u vojnom kompleksu Los Alamos, u
Novom Meksiku, ali su i dalje – vojna tajna. (Za ovu vojnu bazu se
namerno šire priče po medijima kako u njoj postoji zarobljena visoka
tehnologija vanzemaljaca. Taj "vanzemaljac" je očito bio Tesla, koji je
osmislio način rada letećeg tannjira). Planovi o izradi hidrogenske
bombe odavno više nisu vojna tajna, ali ovo jeste. Na ovim Teslinim
projektima je rađeno i dok je Tesla bio živ i nakon njegove smrti. Sve
radove je finansirao tajno Pentagon, koji pod svojom kontrolom drži
agentura Bratstva. I samo oni mogu da pokrenu američku vojsku. Pentagon
iznad američke države, iznad svih ostalih institucija u njoj. Samo sila
boga ne moli.
Teorija “nulte tačke radijacije” tako otkriva
da se Stvaranje kao proces ne može zaustaviti, ali s e može uticati na
tokove procesa, pa se i njigov redosled može promeniti. Tako Onaj ko
zna tačan energetski proces stvaranja plutonijuma, zna valjda i kako ga
može razgraditi. Onaj ko bi znao kako se stvara zlato, može ga i na
ovaj način dobiti, zar ne? (Da li su drevne egipatske piramide , na neki
način, za ovo služile? )
Kako Lajn još objašnjava, Tesla je tvrdio da
eter poseduje naelektrisanje koje se taloži na atomima, i on je taj
“dinamički” karakter etera video tako što je govorio o “statičkom
eteru, a njegovo “kretanje “ je u stvari bilo ono što je video
posmatrač sa Zemlje koja se okreće. Danas nam je jasno da se nalazimo
u velikom galaktičkom vorteksu i da čitav svemir funkcioniše
implozivnim procesima.
Na jednom predavanju o električnoj struji
Tesla je naveo da je praktična demonstracija izvesnog profesora
Roulanda pokazala “da jedno statičko naelektrisanje koje se unaokolo
prenosi proizvodi efekat električne struje…” i Tesla je zamislio
elektrostatičke naelektrisane molekule u kretanju i “video” kako na
Zemlji funkcioniše fenomen magnetizma, koji je sveprisutan i stvara
Zemljinu težu.
Tako je on “video” linije etera kao cevi sile
koja fizički postoji i koja je formirana od nizova usmerenih molekula u
kretanju. Te linije moraju biti zatvorene i one teže da se skrate ili
prošire. I to je upravo slika magnetnog polja koju su naučnici godinama
pokušavali da dokuče i na kompjuterskim animacijam danas se jasno vidi
kako te linije izgledaju – onako kako je Tesla pre skoro 100 godina
opisivao.
Dakle, on je smatrao da eklektrostatički, strujni i magnetni fenomen postoje zbog elektrostatičkih molekularnih sila.
U stvari on je bio svestan da bilo koja ”stacionarna” lokacija na Zemlji (praktično svaki molekul, svaki atom) u stvari se kreće fantastičnom brzinom od 70 000 milja na sat. Elektrostatički naboj koji se prenosi unaokolo su struje između atoma i etera (koji se danas naziva jonosfera i počinje na visoni od oko 80 kilometara od zemljine površine i postire se joj oko 100 kilometara u svemir i deo je atmosferskog omotača.)
U stvari on je bio svestan da bilo koja ”stacionarna” lokacija na Zemlji (praktično svaki molekul, svaki atom) u stvari se kreće fantastičnom brzinom od 70 000 milja na sat. Elektrostatički naboj koji se prenosi unaokolo su struje između atoma i etera (koji se danas naziva jonosfera i počinje na visoni od oko 80 kilometara od zemljine površine i postire se joj oko 100 kilometara u svemir i deo je atmosferskog omotača.)
S obzirom da niko ne može držati jedan atom
ili molekul savršeno mirnim, to je fantastično kretanje – svih atoma i
molekula koji nose strujni efekat i stvaraju magnetno polje. Kako je
magnetno polje proizvod električne struje, niko ne može proizvesti
magnetno polje bez elektriciteta.
To znači da je čitava planeta prepuna elektriciteta.
To znači da je čitava planeta prepuna elektriciteta.
Može li se taj elektricitet uhvatiti u samom
eteru nekom antenom i sprovesti na Zemlju da obavlja neki koristan
industrijski rad? Odgovor je - da! Ali...
CRPKA ZA ENERGIJU IZ KOSMOSA NAPRAVLJENA JE JOŠ PRE 80 GODINA - I NAMERNO JE RAZBIJENA
Poznato je da je Tesla 1931. testirao jedan automobil koji s e kretao bez goriva na ovu enrgiju iz etera (jonosfere). I te njegove antene i prijemnik su nestali.
Ali, manje je poznato da je inženjer, dr Tomas Henri Morej (1892 – 1974) takođe napravio spravu koja je od kosmičke energije iz etera prozivodila električnu. Pokušao je da za nju dobije patent, 1930, ali nije mu nikada izdat. Njegova molba za patentom i danas je otvorena.
Morej je koristio običnu antenu i specijalno
napravljene katodne cevi pomoću kojih je “crpeo” iz jonosfere odgromnu
količinu energije.
U jednom testiranju njegova sprava je radila
neprekidno 157 sati i poizvela 50 kilovata snage. Nigde nije bila
prikopčana ni za jedan izvor energije, a njeno strujno kola je ostalo
potpuno hladno. Ništa se nije zagrevalo, ništa usijalo jer nije bilo
nikakvog otpora i trenja koje oslobađa toplotu pri prolasku ove
energije. Ona je prolazila glatko.
Morejeva sprava je radila u 29 etapa pomoću
njegovih specijalnih detektor ventila, koje je bilo teško napraviti, i
svaki je koštao oko 500 dolara tada. Samo jedan od četiri pokazao bi se
podobnim za rad. Morej je imao i probleme da dođe do dovoljno čistog
materijala kako bi napravio svoju mešavinu nečega sa čim je punio cevi i
koja je imala ulogu da radi kao jednosmerna kapija za izuzetno visoko
frekventnu radijantnu energiju iz svemira, koja bi onda, uhvaćena
subharmoničnom frekvencom radije išla kroz tu mešavinu u jednom nego u
drugom pravcu. Jednostavno je bila tako usmerena.
Sklop od više delova čitave naprave omogućio bi jednu seriju kolektora koji su sadržavali dovoljno energije da budu korisni. Teoretski nije bilo ograničenja u broju kolektora koji bi s e mogli dodati na napravu, tako da nije bilo ograničenja u količini električne energije koju bi ta sprava mola proizvesti.
Morej je demonstrirao svoju spravu na zemlji, u vazduh, u avionu, pod vodom i ona je svuda davala električnu energiju.
Danas znamo da jedan kubni santimetar čistog
vakuuma sadrži dovoljno energije da zgusne 10 na 80-ti do 10 na 120-ti
grama materije. Tako je decenijama stara tvrdnja da vakuum sadrži
neograničenu energiju – danas i dokazana.
Agenti jezuitskog bratstva, medjutim,
perfidnim smicalicama su nastojali da se dočepaju principa njenog rada, a
Franklin Ruzvelt je na jedan takav zadatak poslao izvesnog inženjera
Feliksa Frejzera koji s e Moreju predstavljao kao simpatizer komunista.
Morej je brzo posumnjo da žele da ga pokradu, a marta 1940. je bio i ranjen u svojoj laboratoriji. Frejzer je počeo i otvoreno da ucenjuje Moreja tražeći na uvid čitav projekat izrade skalamerije, a pošto mu je Morej to uporno onemogućavao, Frejzer je u nastupu besa sekirom razbio kompleksnu Morejevu spravu. Morej godinama nije uspeo da je ponovo sastavi. Umro je 1974. verujući da su mu smicalicu smestili agenti KGB. Jednostavno nije shvatao da je Bratsvo kontrolisalo i KGB, i FBI i Ruzvelta i nacističku ratnu mašineriju. Bratstvo je jednostavno bilo mreža koja je radila na globalnom nivou.
Dakle, priča da je i danas nemoguće koristiti energiju etera jer ne postoji tehnologija za to je kao reći da je voda neupotrebljiva za piće jer nemate bunar. Reći da još ne postoji zamena za naftu i nuklearnu energiju je očigledno - NETAČNA!
Izvor: ivonazivkovic.net
Nema komentara:
Objavi komentar