Još jedno odlično poglavlje iz knjige "Autobiografija jednog yogijna" u kojem Yogananda, u potrazi za svojim guruom, susreće sveca čija je moć da stvara mirise astralnim sredstvima
“Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.”
Tada
nisam znao tu mudrost, koja bi me utješila. Kad god bih odlazio od
kuće, svuda bih tražio lice svog gurua kojeg mi je namijenila sudbina.
Međutim, putovi nam se nisu ukrstili sve dok nisam završio srednju
školu. Prošle su dvije godine od mog bjekstva na Himalaje sa Amarom, i
velikog dana kada je u moj život ušao Juktešvar. U međuvremenu, sreo sam
veliki broj svetaca: “Sveca koji miriše”, Tigar-svamija, Nagendru Natha
Bhadurija, Majstora Mahasaju i čuvenog Bengalskog naučnika Đagadisa
Čandru Bosea.
Moj susret sa “mirisnim svecem”, bio je popraćen sa dva događaja, jednim skladnim i jednim smiješnim.
“Bog je jednostavan, sve ostalo je složeno. Ne tražite apsolutne vrijednosti u svijetu relativne prirode.”
Nježno
sam primao te filozofske istine dok sam šuteći stajao u hramu pred
slikom boginje Kali. Okrenuvši se, suočio sam se sa visokim čovjekom,
čija je odjeća ukazivala na putujućeg sadhua.
Nasmiješio
sam mu se zahvalno: “Vi ste zaista prodrli u moje zbunjene misli. Zbrka
dobrih i zlih aspekata prirode zbunjivala je i mudrije glave od moje!”
“Malo
ih je koji su riješili tu tajnu! Dobro i zlo predstavljaju izazovnu
zagonetku koju život postavlja svakoj generaciji, kao sfinga. Danas,
kao nekada u doba Tebe, većina ljudi ne pokušava da je riješi, pa stoga
plaćaju svojim životom. Tu i tamo uzdiže se poneka usamljena figura koja
sve nadvisuje i ne priznaje poraz, a iza dualnosti maje36 prepoznaje
jedinstvenu nedjeljivu istinu.”
“Gospodine, govorite vrlo uvjerljivo!”
“Dugo
sam iskreno vježbao samopromatranje, izrazito bolan pristup mudrosti.
Bespoštedno samoispitivanje i neumorno promatranje vlastitih misli,
čovjeku može da uzdrma i same temelje. To je ono što pretvara u prah i
najsnažniji ego. Takva samoanaliza matematičkom nepogrešivošću stvara
vidovnjake. Staza samo-isticanja i težnja za priznanjima rađaju
samoljublje i uvjerenje da se ima pravo na vlastiti način tumačenja Boga
i svemira.”
“Pred takvom arogantnom originalnošću istina se, bez sumnje, ponizno povlači.” Uživao sam u razgovoru.
Sadhu
je nastavio: “Nije moguće nikome da shvati nijednu vječnu istinu, dok
se ne oslobodi vlastitih želja i zahtjeva. Zatrpavan “šljakom”
vjekovima, ljudski duh je prepun bezbrojnih odvratnih varki iz ovog
svijeta.
U
trenutku kada se po prvi put čovjek suoči sa svojim unutrašnjim
neprijateljima, sve bitke na bojnim poljima svijeta postaju blijede i
beznačajne. Nema smrtnih neprijatelja koji mogu da se savladaju jakom
vojskom. Ti sveprisutni vojnici primitivne požude, naoružani suptilnim
otrovnim oružjem, ne mirujući nikada, napadaju čak i u snu i žele sve da
nas pobiju. Lakouman je onaj ko sahrani svoje ideale i preda se općoj
sudbini. Ne možemo smatrati da je drugačiji od nemoćnih, glupih i
vrijednih prezira.”
“Poštovani gospodine, zar nemate samilosti prema zabludjelim masama?”
Mudrac
je šutio neko vrijeme, zatim je indirektno odgovorio: “Nije uvijek lako
voljeti nevidljivog Boga, koji je izvor svih vrlina, i vidljivog
čovjeka koji je očigledno bez i jedne vrline! Međutim promišljenost
odgovara labirintu. Ubrzo unutrašnje istraživanje pokazuje jedinstvo
svih ljudskih umova, naime, duboku srodnost sebičnih motiva.
Propovjednik 3,1
Kali, vječni princip u prirodi. Tradicionalno se predstavlja ženom sa
četiri ruke, koja stoji iznad pogrbljenog lika boga Šive ili
beskonačnosti - zato što djelovanje prirode ili pojavnog svijeta izvire
iz duha. Četiri ruke predstavljaju simbole četiri glavna svojstva; dva
stvaralačka i dva rušilačka, suštinsku dualnost materije i kreacije.35
Fantastično biće iz grčke mitologije. Obično ga predstavljaju s glavom
žene, tijelom lava ili psa, i sa krilima. To stvorenje je svim
prolaznicima u drevnom grčkom gradu Tebi postavljalo zagonetku. One koji
nisu znali da je riješe, proždiralo ih je.
Kozmička iluzija, doslovno se prevodi kao “mjera”. Maya je čarobna moć
kreacije, koja omogućuje prividna ograničenja i podjele u nemjerljivom i
nedjeljivom. “Čarolija” nestvarnosti prožima i atomsku “materiju”, što
je otkrila i moderna nauka. Smrtnim čovjekom vlada maya, princip
relativnosti, inverzije, suprotnosti. Kada su govorili o Sotoni (na
hebrejskom doslovno znači “protivnik”), biblijski proroci su mislili na
mayu. Sotona ili maya jest kozmički čarobnjak, koji stvara mnogostruke
oblike, da bi sakrio jednu jedinu bezobličnu Istinu. U božjem planu, ili
igri (lila), jedina funkcija Sotone, ili maye, je da nastoji da skrene
ljude od duha ka materiji, od stvarnog ka nestvarnom.
Ovako
Krist opisuje opsjenarsku silu, ili veo koji sakriva vječnu istinu: “On
bijaše ubojica ljudi od početka i, nije čvrsto stajao u istini, jer je
lažov i otac laži” (Ivan 8, 44). Budući da je ugrađena u pojavne
svjetove, maya je u tom smislu bez početka, već je vječni, prolazni
tijek, kao antiteza božanskoj nepromjenljivosti. “…jer je đavao grešnik
od početka. Zato se sin božji pojavio da uništi đavolska djela” (Ivanova
posl. I, 3, 8), tj. jedini put za izlazak iz maye jest manifestacija
Kristove svijesti u čovjekovom vlastitom biću.
Barem
u jednom smislu otkriva se pobratimstvo ljudi. Nakon tog poražavajućeg
otkrića, slijedi užasavajuća poniznost, koja sazrijeva u samilost prema
onima koji su još slijepi za iscjeljujuće duševne moći koje očekuju da
budu istražene.”
“Gospodine, jesu li sveci iz svih vremena to osjećali prema jadima ovog sveta?”
“Samo
površni ljudi, svladani uskogrudnom vlastitom patnjom, prestaju da
suosjećaju s patnjama drugih.” Strogo sadhuovo lice se nasmiješilo. “Tko
vježba poput oštrog skalpela samokritiku, svoje suosjećanje će
produbiti prema svima, samilost će mu postati univerzalna i oslobodit će
se zaglušujućih zahtijeva vlastitog ega.
Na
takvom tlu cvjeta ljubav prema Bogu. Čovjek se konačno obraća Tvorcu,
ako ne iz drugog razloga, onda da bi se sa zebnjom upitao: “Zašto,
gospode, zašto?” Posramljujući udarci bola, dovest će na kraju do
prisutnosti beskonačnog, koje bi trebalo privlačiti i samom svojom
ljepotom.”
U
hramu boginje Kali u Kalkuti, gdje sam došao da vidim njegovu čudesnu
veličanstvenost, razgovarao sam sa mudracem. Odmahnuvši rukom, odbacio
je nakićeno hramsko dostojanstvo.
“Cigle
i žbuka ne pjevaju glasom koji može da se čuje, samo se ljudskoj pjesmi
postojanja otvara naše srce.” Otišli smo do prijatnog sunca na ulazu
hrama. Gomile hodočasnika neprekidno su ulazile i izlazile.
Mudrac
me pogledao zamišljeno. “Mlad si. I Indija je mlada zemlja. Drevni
ršiji su položili neuništive temelje duhovnog života. Ovoj zemlji i
danas su njihove izreke dovoljne, jer su još uvijek moderne i dorasle
izazovima materijalizma. Njihove preporuke o disciplini i danas oblikuju
Indiju. Milenijumima - više nego što zbunjeni naučnici mogu i da
izračunaju - sumnjičavo vrijeme potvrđuje vrijednost Veda. Neka one budu
tvoje nasljedstvo.”
Pri opraštanju od govorljivog sadhua, vidovito mi je predskazao: “Danas, kad odeš odavde, doživjet ćeš nešto neobično.”
Napustivši
hram, lutao sam okolo bez cilja. Skrenuvši iza ugla, sreo sam starog
poznanika, jednog od onih koji tijekom svojih razgovora ne mare za
vrijeme i obuhvaćaju vječnost.
Obećao je da će me odmah pustiti ako mu ispričam što se dogodilo tijekom proteklih godina otkako se nismo vidjeli.
Rekoh
mu da moram odmah poći dalje, ali me on uhvatio za ruku i silom mi
izvukao nekoliko informacija. U mašti sam ga uspoređivao s gladnim
vukom, jer što sam mu više govorio, sve gladnije je gutao novosti. Molio
sam u sebi boginju Kali da nešto smisli ne bih li se elegantno izvukao,
i on me je iznenada ostavio. Odahnuo sam i požurio dvostruko brže, da
ne bih ponovo upao u grozničavo brbljanje. Kada sam za sobom čuo korake,
požurio sam još brže, ne usuđujući se da se okrenem. Međutim, mladić me
sustigao jednim skokom i potapšao me zadovoljno po ramenu.
“Zaboravio
sam da ti kažem za Gandha Babu, koji svojom prisutnošću krasi onu
kuću.” Pokazao mi je kuću udaljenu nekoliko jardi. “Idi svakako do
njega. Zanimljivo je, možda ćeš doživjeti nešto neobično? Zbogom!”
Tada me zaista ostavio.
U
duhu mi se javilo slično, riječima izrečeno proročanstvo sadhua. S
velikim interesom uđoh u kuću, u kojoj me uvedoše u prostrani salon. Po
orijentalnom običaju, mnoštvo ljudi je sjedilo na debelom narančastom
tepihu. Do ušiju mi je dopro šapat ispunjen strahopoštovanjem.
“Vidiš
li tamo, na leopardovoj koži, Gandhu Babu? Svakom cvijetu koji ne
miriše on može da podari prirodni miris. Može da oživi uveli cvijet i
kožu svakog čovjeka da prožme prijatnim mirisom.” Pogledao sam direktno u
sveca. Njegov brz pogled sreo se sa mojim. Bio je debeo, s bradom, imao
je tamnu kožu i krupne sjajne oči.
“Sine, radujem se što te vidim, reci što želiš? Da li bi volio malo mirisa?”
Odgovorih mu: “Što će mi?” Smatrao sam njegovo pitanje djetinjastim.
“Da bi iskusio čudo, da možeš da uživaš u svakom mirisu koji poželiš.”
“Dakle, upregli ste Boga da biste stvarali mirise.”
“Što da ne, on ionako stvara mirise?”
“Jest, tako je, ali on oblikuje nježne latice da se upotrebe i bace. Možete li da materijalizirate cvijeće?”
“Mogu, međutim obično, dragi moj prijatelju, proizvodim mirise.”
”Morat će da se zatvore tvornice mirisa.”
“Dozvolit ću im da nastave svoju proizvodnju. Ja imam cilj da pokažem božju moć.”
“Da li je to potrebno, gospodine? Zar on i onako, svuda i u svemu, ne čini čuda?”
“Da, međutim i mi treba da pokažemo malo od njegove beskonačne stvaralačke raznolikosti.”
“Za koliko vremena ste savladali to umijeće?”
“Za dvanaest godina.”
Ršiji, doslovno “vidovnjaci”, koji su u drevnim vremenima napisali Vede.
“Da
biste proizvodili mirise astralnim sredstvima! Poštovani sveče, čini mi
se da ste protraćili dvanaest godina na mirise koji kod cvjećara mogu
da se kupe za nekoliko rupija.”
“Ti mirisi nestaju zajedno sa cvijećem.”
“Mirisi nestaju sa smrću. Zašto bih želio nešto što prija samo mom tijelu?”
“Dopadaš mi se, gospodine filozofe. Pruži desnu ruku!”
Izveo
je pokret pružanja blagoslova. Bio sam udaljen od Gandhe Babe samo
nekoliko stopa. Niko drugi nije mi bio dovoljno blizu da bi mogao da me
dodirne. Pružio sam ruku, koju jogi nije mogao ni da dodirne.
“Koji miris želiš?”
“Ružin.”
“Neka
tako bude.” Na moje veliko iznenađenje, iz sredine mog dlana počeo je
da se širi očaravajući miris ruže. Smiješeći se, uzeh iz vaze koja se
nalazila u blizini, veliki beli cvijet bez prirodnog mirisa.
“Može li ovaj cvijet da zamiriše kao jasmin?”
“Neka tako bude.”
Iz
njegovih latica odmah je počeo da se osjeća miris jasmina. Zahvalio
sam se čudotvorcu i sjeo pored jednog od njegovih učenika, koji mi je
rekao da je pravo ime sveca Višudhananda, i da je od nekog učitelja na
Tibetu naučio mnoge čudesne jogijske tajne. Učenik me je uvjeravao da je
tibetanski jogi imao više od 1000 godina.
“Na
ovaj jednostavan verbalan način, kome si prisustvovao, Svami
Višudhananda ne izvodi uvijek svoje mirisne podvige. Postupak mu zavisi
od temperamenta onoga kome je namijenjen. On je čudesan, a među svojim
sljedbenicima ima mnogo pripadnika inteligencije iz Kalkute.” O svom
učitelju učenik je govorio s vidljivim ponosom.
U
sebi sam donio odluku da im se neću priključiti. Ovaj bukvalno
“čudesan” guru, nije odgovarao mojoj prirodi. Zahvalio sam se učtivo
Gandhi Babi i otišao. Na povratku kući, razmišljao sam o tri različita
susreta. Na ulazu me je srela moja sestra Uma.
“O, vidi kicoša, kakav si to parfem stavio?” Pružio sam joj bez riječi dlan da ga pomiriše.
“O, kako privlačan i neobično snažan miris ruže!”
Misleći da je sve to skupa neobično, bez riječi sam joj stavio pod nos astralnim putem namirisan cvijet.
“Joj,
što volim jasmin.” Uzela je cvijet i zbunjeno mirisala jasmin iz
cvijeta za koga je znala da je bez mirisa. Njene reakcije su raspršile
moju sumnju da me je Višudhananda možda doveo u stanje autosugestije u
kome sam samo ja mogao da opažam taj miris.
Od
jednog prijatelja sam kasnije slušao da “mirisni svetac” posjeduje moć
koju bi željeli da posjeduju milijuni gladnih u ovom svijetu.
“Bio
sam pozvan sa stotinjak drugih gostiju u Babinu kuću u Burdvanu. Bio je
to svečani prijem, budući da je on jogi na glasu, koji ni iz čega može
da stvara. Ja sam ga s osmijehom zamolio da nam materijalizira nekoliko
mandarina, za koje nije bila sezona. Na pladnjevima od bananinog lišća
posluženi lućiji su se odmah naduli. Pokazalo se da se u svakom od tih
okruglih omotača nalazi oljuštena mandarina. Strepeći, zagrizao sam
svoju i bila je sasvim ukusna.”
Kada
sam poslije mnogo godina ostvario unutrašnju spoznaju, shvatio sam kako
je Gandha Baba materijalizirao predmete. Nažalost, metoda je izvan
dohvata gomile gladnih u svijetu.
Razni
čulni nadražaji na koje ljudi reagiraju - dodira, vida, okusa, sluha i
mirisa - proizvode se raznim vibracijama elektrona i protona.
Vibracijama upravljaju biotroni (prana) - suptilne životne sile ili
energije koje su finije od atomskih, a koje se mogu smatrati nosiocima
inteligencije, jer sadrže pet čulnih ideja supstanci.
S
određenim joga vježbama, uskladivši se sa silom prane, Gandha Baba je
mogao da navede biotrone da preslože svoju vibracijsku strukturu i
opredmete željeni rezultat. Svi njegovi mirisi, voće i ostala čuda
predstavljali su istinske manifestacije vibracija ovog svijeta, a ne
hipnozom izazvane unutrašnje percepcije.
Ljekari
koriste hipnozu kao neku vrstu psihičkog kloroforma kod onih za koje bi
anestezija mogla biti opasna. Ako se često primjenjuju, stanja hipnoze
su štetna, jer se javljaju negativni psihološki efekti koji vremenom
poremete moždane ćelije. Hipnoza predstavlja ulazak u sferu svijesti
drugog čovjeka. Tako nastale prolazne pojave nemaju ništa zajedničko sa
čudimakoja izvode božanski ljudi. Probuđeni u Bogu, pravi sveci
Okrugli pljosnati indijski hljeb.
U ovoj knjizi koristim riječ “čudo” u njenom opće prihvaćenom smislu.
To je neobičan i naizgled neobjašnjiv događaj. Međutim, u stvarnosti, u
našem precizno uređenom univerzumu svaki događaj je usaglašen sa
zakonima, pa tako može i da se objasni. Zapravo, ni za što se ne može
reći da je “čudo”, osim u nekom najdubljem smislu u kome je sve čudesno.
Svatko od nas je zatvoren u složenom i
organiziranom tijelu i postavljen na zemlju koja se kreće u zvjezdanom prostoru. Ima li nečega običnijeg i čudesnijeg?
iz ovog svijeta snova izazivaju promjene svojom vlastitom voljom, koja je usklađena sa voljom stvaralačkog svemirskog sanjača.
Čuda
poput onih koje je prikazivao “mirisni svetac” jesu spektakularna,
međutim sa duhovne točke gledišta beskorisna su. S obzirom da je
isključivi cilj da zabave, ona su stramputice na putu ozbiljnog traganja
za Bogom.
Učitelji
osuđuju nametljivo prikazivanje božanskih moći. Perzijski mistik Abu
Said je ismijavao fakire koji su bili ponosni na svoje čudesne moći nad
vodom, zrakom i prostorom.
Rugajući
im se, isticao je nježno: “U vodi se i žaba dobro osjeća. Vrana i
lešinar lete zrakom, đavao je istovremeno na istoku i zapadu. Pravi
čovjek je pravedan u svemu i prema svakome, živi među ljudima i mirno
obavlja svoj posao, ali ni za tren, nikada ne zaboravlja velikog Boga.”
Jednom drugom prilikom veliki perzijski učitelj je ovako izrazio svoje
poglede na religiozni život. “Odbaci ono što ti je u glavi (sebične
želje i ambicije), velikodušno dijeli ono što ti je u ruci, i nikad
nemoj da ustukneš pred udarcima sudbine!”
Ni mudrac u Kalinom hramu, niti jogi koji je učio na Tibetu, nisu zadovoljili moju čežnju za guruom.
Mom
srcu nije bio potreban kućni učitelj da bi znalo kome će da se pokloni,
ali je zato glasnije klicalo “bravo” kad je poticaj za to došao
iznutra. Kada sam konačno sreo svog učitelja, on me isključivo svojim
primjerom učio istinskoj ljudskoj veličini.
Nijedan
događaj, ma koliko rijedak ili neobičan, nije suprotan zakonima, niti
je izvan njih. Takozvane čudesne moći Krista, Lahirija Mahasaje i
ostalih velikih proroka, prirodna su posljedica dubokog razumijevanja
suptilnih zakona koji djeluju u unutrašnjem svemiru svijesti.
Veliki
proroci poput Krista, Lahirija Mahasaje, obično su činili velika čuda.
Dok žive na zemlji ti učitelji moraju da izvršavaju velike i teške
duhovne zadatke. Izgleda da se dio tih zadataka sastoji u tome da na
čudesan način pomažu ljudima u nevolji. Kod neizlječivih bolesti i
neriješenih ljudskih problema, potrebna je pomoć božanske riječi. Kada
je velikan iz Kafarnauma zamolio Krista da izlijeći sina na samrti, Isus
je odgovorio jetkim humorom: “Ako ne vidite čudesne znakove, nipošto
nećete vjerovati”.
Međutim, dodao je: ”Idi, tvoj sin je živ!” - Ivan 4, 46-54.
Nema komentara:
Objavi komentar