nedjelja, 4. ožujka 2012.

METODA LEČENJA OD NARKOMANIJE KOJA JE BILA NEPOŽELJNA

Kako je  jedan  jednostavan, jeftin i efektan ortomolekularni tretman u lečenju narkomana koji je razvijen pre trideset godina u SAD namerno ignorisan i “zaboravljen”?





Kaže se da je narkomanija jedan od najvećih problema sa kojim se danas suočavaju mnoge države. Sami narkomani, kao i njihovi roditelji, ali i njihova deca suočevaju se sa paklenim mukama - jer ko se jednom  „navuče“ na drogu do kraja života ostaje njen zavisnik. I to je mnogima dobro poznata činjenica. Za sada jedini način da se organizam „skine“ (kako to žargonski kažu narkomani)  sa ovakvih opijata uključuje medicinski tretman koji je često i gore iskušenje nego nastavak konzumiranja narkotika (koji postepeno razaraju čitav organizam). Razlog je jednostavan- za „skidanje“ se najčešće koristi takođe narkotik, ali jedan poseban  koji ortodoksna (ili konvencionalna) medicina koristi da bi „zavarala“ ovisnike od npr. heroina i prevela ih na medicinski narkotik - metadon. I tako se umesto da zavisi od heriona, narkoman navede da zavisi od metadona. A metadon je u legalnoj prodaji i takođe predstavlja jedan sintetički opioid (dimetilamino- difenilheptan) .  Ali, „skidanje“ sa metadona je takođe teško i zapravo nemoguće. Tako problem narkomana ostaje, ali , kako to vole da kažu stručnjaci – narkoman je pod medicinskom kontrolom. O tome kako na ovoj kontrolisanoj medatonskoj narkomaniji zarađuje farmaceutska industrija, koja tako dobija svog doživotnog konzumenta, ne treba mnogo govoriti. Farmakobiznis i ovako opstaje samo zahvaljujući bolestima, a narkomanija samo još jedna veoma profitabilna bolest. Ukinuti je, ili narkomane trajno izlečiti od zavisnosti predstavljalo bi poslovnu katastrofu.
Zato je mnogim narkomanima i lekarima i danas nepoznato da je ortmolekularna medicina u SAD još sredinom sedamdsetih godina ponudila  efikasan i trajni način izlečenja od skoro svih bolesti zavisnosti. Tretman je od strane visokih državnih medicinskih autoriteta odmah odbačen kao nedokazan i pre nego što su rađena bilo kakva klinička ispitivanja na nekoj od državnih klinika. Iako je fekat lečenja na maloj privatnoj klinici koja je odvaj tretman prva sprovela bio praktično 100 posto efikasan. Vremenom je ovaj jednostavan, jeftin i efektan ortomolekularni tretman namerno ignorisan i “zaboravljen” – zbog profita.
Šta je ortomolekularna medicina?
Za razliku od konvencionalne (ili alopatske) medicine koja za sve bolesti koristi patentirana farmaceutska jedinjenja (koja se u prirodi ne sjedinjavaju već samo u laboratorijama), ortomolekularna medicina se oslanja isključivo na jedinjenja koja su po prirodi sastavni deo organizma i imaju molekule iz kojih su ćelije i tkiva organizma sačinjeni. Molekuli ovakvih jedinjenja se unose (zapravo morali bi stalno da se unose) -ishranom. Naravno, pod uslovom da se čovek hrani onako kako mu nalaže život u “rajskom vrtu” gde mu je stanište. U svakom slučaju uvek se moraju unositi dovoljne količine svih minerala koje metabolizam kao proces održavanja života zahteva i vitamina kao specifičnih jedinjenja bez kojih se transporta minerala ne odvija. Tako se kao lekovi za skoro sve bolesti koriste isključivo vitamini i minerali. A oni se ne mogu patentirati i prodavati, jer ih ima u izobilju u prirodi.

Zato je ortomolekularna medicina  od početka svog utemeljenja veoma omražena u očima moćnog farmaceutskog establišmenta, koji danas kotroliše ne samo najveći broj medicinskih fakulteta, Svetsku zdravstvenu orhanizaciju i medije stručne i popularne, već i bibliografiju. Tako se “Žurnal ortomolekularne medicine” koji u SAD izlazi već 38 godina uopšte ne nalazi na spisku medicinskih publikacija u američkoj Nacionalnoj biblioteci (MEDLINE). Jednostavno, za američku vladu (koju drži pod kontrolom privatni kapital ) on - ne postoji. Očito se namerno ignorišu i metode lečenja koje zagovara i sprovodi ova škola. To što iza mnogih tretmana ortomolekularne medicine stoje edukovani lekari kao i brojni izlečeni pacijenti – za državne i međunarodne medicinske autoriteta nema nikakvog značaja. Ovakav vid lečenja farmaceutskim kompanijama ne donosi veliki profit. Na žalost, iznad mnogih vlada u svetu stoji upravo ovaj moćni farmaceutski kartel.

Radi se o terapiji velikim dozama  natrijum askorbata  (sodijum askorbata) koji vrši potpunu detoksifikaciju organizma od raznih vrsta narkotika, kao i metadona. Askorbat je so C vitamina. O tome šta su zaista vitamini, govorićemo u jednom od narednih tekstova.


RECEPTORI OPIJATA ILI RECEPTORI ASKORBATA?
Terapiju na velikim dozma natrijum askorbata su, nezavisno jedan od drugog, razvila dva američka lekara Dr Irvin Stoun, koji je teoretski sagledao problem i dr Alfred Libi koji je praktično ovu metodu prvi počeo uspešno i da primenjuje na privatnoj klinici Santa Ana u Kaliforniji. O tome postoji i njihov rad : “Hipoaskorbemija- kvašiorkor pristup u terapiji nad uživaocima droge: Pilot studija” (Stone and Libby: "Hypoascorbemia— Kwashiorkor Approach to Drug Addiction Therapy: A Pilot Study"). Kvašiorkor je reč uzeta iz jezika plemena Kva koje živi na obalama Gane , a označava ozbiljnu neuhranjenost kod dece pre svega zbog nedostatka C vitamina (zapravo natrijum askorbata). A isti ovaj problem, kako su otkrili dr Stoun i dr Libi,  imaju i narkomani.

Da bi smo shvatili kako se pomoću molekula C vitamina vrši detoksifikacija pogledajmo prvo kako se narkomanija manifestuje na ćelijskom nivou.
Još 1977. godine izneta je teorija po kojoj u mozgu postoje mesta receptori za prijem molekula suspstanci koji imaju funkciju neurotransmitera. Za njih se vezuju i molekuli opijata  tj. opioida (što je širi pojam i odnosi se na sve narkotike)  pa se nazivaju opioidnim receptorima.

Naime, otkriveno je da se najveći broj ovakvih vezivanja  događa duboko u mozgu u ćelijama koje grade i veoma primitivne limbičke sisteme, a nalaze se i u osnovi složenijih sistema. Tako vrlo primitivne zmijolike ribe “hagfish”, kao  i ajkule, imaju onoliko mesta za vezivanje opioida kao i najsavršeniji sisari - majmuni i čovek. Izgleda da su svojstva ovih opioidnih receptivnih mesta i kod primitivnih i kod složenijih kičmenjaka  ista,  što za evolucioniste znači da se malo promenilo za 400 miliona godina. Naravno, pod uslovom da je takve duge evolucije uopšte i bilo. Endosimbiotska  teorija , upućuje nas da je zapravo količina energije koju je koncentrisala jedna kolonija bakterija mitohondrija odlučujući faktor u formiranju primitivnih ili složenih organizama. Dakle, vreme nije odlučujući faktor, jer zašto onda nisu evoluirali svi primitivni organizmi i prešli u složenije sisteme?
Ova receptivna mesta u mozgu za vezivanje opijata kod ranih vrsta kičmenjaka (po evolucionistima) su razvijena da bi se koncentrisali i lokalozovali elektronski labilni molekuli natrijum askorbata, koji su pomagali u neurotransmisiji elektrona ondnosno nervnog impulsa. Činjenica da ova mesta vezuju opijate  je verovatno čista slučajnost, zbog moguće sličnosti oblika molekula natrijum askorbata i pojedinih opiopda. Natrijum askorbat je tako  molekul  koji se izgleda malo promenio za 400 miliona godina evolucije i što bi značilo da je bio prisutan na evolutivnoj sceni mnogo pre nego što su se ribe pojavile. “Ukoliko je ova hipoteza evolucionista tačna , onda bi ovi receptori morali da promene ime i da se u medicinskoj literaturi nazovu  receptori askorbata, a ne receptori opioida”, smatrao je dr Stoun. Ukoliko primenite endosimbiotsku teoriju očito je održavanje istog principa koji funkcioniše i kod primitivnih i kod složenih bakterijskih organizacija.
Molekuli endorfina (prirodnih enzima koji nastaju u hipotalamusu) veoma su slični sa morfinom koji se dobija iz opijuma. Svaka molekularna struktura identična ovoj, ukoliko se sintetiše u laboratorijama, lako će se smestiti u ovim receptorima u mozgu. I to je metoda koja se primenjuje i kod izrade raznih bojnih otrova. Jednostavna molekularna kamuflaža. Treba samo naći zamorce za eksperimnete.
U svakom slučaju, ovi receptori u mozgu  su po prirodi “zainteresovani” za primanje nekog molekula neurotransmitera koji treba tu da se ugradi (kao lego kockica). Kada na ovakvo mesto, zbog moguće sličnosti molekula, uleti molekul narkotika (koje je neko napravo možda baš tako da liče), nastaje njihovo opijatsko dejstvo. U hrononičnom nedostatku askorbata, opioidi se ugrađuju u funkciju neurotransmitera. Naime molekuli natrijum askorbata i molekuli opijoida kao da se takmiče koji će se pre smestiti na ova receptivna mesta u mozgu,  ali efekat je takav da u prisustvu velikog broja molekula natrijum askorbata, opioidi nemaju šansu. Problem nastane ukoliko molekula natrijum askorbata nema u dovoljnim količinama i ostaju upražnjena ova receptivna mesta, a to se događa kod avitaminoze poznate kao skorbut. A ova avitaminoza je, kako ćemo kasnije videti, uvek prisutna kod narkomana, ali i kod obolelih od kancera. Najzanimljivije je kada se molekuli opioida već smeste na ova receptorska mesta u mozgu,  nalet velikog broja molekula natrijum askorbata ih prosto izbacuje odatle , jer ćelije organizma ipak daju prednost molekulima askorbata.
I to je bio teorijski ključ za rešenje narkomanskog problema koji su ponudili u svojoj terapiji dr Stoun i dr  Libi.

ZAŠTO ORGANIZAM TRAŽI  BAŠ ASKORBAT?
Dakle, ostalo je samo naći odgovore na pitanja: zašto ostaju upražnjena ova mesta nazvana opioidni receptori i kako to da je kod skoro svih ljudi prisutan deficit askorbata pa su oni podložni vezivanju neadekvatnih molekula?
Teorija kaže sledeće:  “Svi ljudi nose jedan oštećen gen za sintezu jednog specifičnog jetrenog enzima L- gulonolakton oksidaze (GLO), zbog čega nastaje fatalna urođena greška u metabolizmu ugljenih hidrata. To je enzim jetre  koji konvertuje krvnu glikozu u askorbat, što znači da naše telo nije u stanju da proizvodi askorbat. Ovaj urođeni nedostatak sprečava kod sisara normalnu jetrenu sintezu metabolita askorbata koji funkcioniše i kao antistresor. Nemogućnost sinteze askorbata proizvodi ogromne nenormalne fiziološke reakcije kod ljudi. Dugoročno, nedostatak askorbata prouzrokuje rastvaranje kostiju  i ispadanje zuba – drugim rečima nastaje sub klinički skorbut (bez izraženih simptoma ) i tendencija ka razvoju kancera.

Inače, askorbinska kiselina je greškom nazvana Vitamin C , a to je zapravo samo  jedan metabolit jetre, ali ne vitamin C (vitalni sastojak C). Ovaj metabolit jetre (askorbinska kiselina)  se proizvodi u velikim količinama kod skoro svih životinja - na primer 6 grama dnevno kod koza ili do 100 grma dnevno ukoliko je koza pod stresom. Ali, nije askorbinska kiselina to što naš organizam traži, već so askorbinske kisline – a to je natrijum askorbat (sodijum askorbat). A to je pravi vitamin C.
Natrijum askorbat je bitan za hidroksilaciju amino kiseline prolin koja formira hidroksiprolin – glavnu komponentu kolagena. Kolagen je esencijalni strukturalni protein u telu  računajući na skoro četvrtinu svih proteina u našem telu i neophodan za strukturalni integritet tela. Dr Irvin Stoun je 1980. napisao i rad: “Skorbut, najneshvatljivija epidemijska bolest u 20. veku medicine”.  Njegova knjiga: “Faktor izlečenja – vitamin C protiv bolesti ( "The Healing Factor - Vitamin C Against Disease") više se nigde ne može naći.
Tako je stalna dnevna dopuna natrijum askorbatom  jednostavan put da se  prebrodi ovaj genetski deficit
Dvostruki nobelovac Lajnus Poling koji je istraživao vezu C vitamina i  kardiovaskularnih bolesti  rekao je: “ Najverovatnije je da bi najveći broj ljudi u svetu ako bi samo redovno primao 1do 2 procenta  natrijum askorbata bio u najboljem zdravlju.”
“Zbog slabog i neadekvatnog korigovanja ljudskog defektnog gena GLO (premalo dnevnog unosa askorbata) svaka žrtva kancera je rođena sa skorbutom. Ova slaba korekcija zbog nedovoljnog unos askorbata nastavlja se tokom života izlažući žrtvu stalno škodljivim fiziološkim napadima hroničnog subkliničkog skorbuta (CSS sindrom). Ovo je značajan faktor kod razvoja kancera. Poznato je da nikotin uništava Vitamin C, pa je odatle verovatno i prioisteklo verovanje o štetonosti duvana. Ali, očito nisu svi pušači dobili kancer, ali mnogi nepušači jesu. Stepen deficitarnosti C vitaminom je tu očito zanemaren.
“Tako svaka žrtva kancera koju tretiraju ortodoksini onkolozi zračenjem i hemoterapijom u stvari  pati od teškog oblika CSS sindroma”, tvrdi dr Stoun. Kod njih je uvek prisutan skorbut. Da li treba reći da hemoterapija ovakvo stanje još više pogoršava?

“Pored hipoaskorbemije, uživaoci droge pate od ozbiljne  hipoamino-acidurije, i uopšte neuhranjenosti, tako da dugotrajni korisnici narkotika razvijaju patološki sindrom tipa hipoaskorbemija-kvašiorkor (H-K Sindrom).
Ideja da sa natrijum askorbat koristi za detokisifikaciju narkomana nastala je slučajno. Počelo je sa time što su neki ortomolekularni lekari tretirali pacijente u završnom stanju kancera sa velikim dozama sodijum askorbata. Kako su ovi pacijenti već dobijali velike doze analgetika i opijata, primetili su da mnogima analgetici više i nisu bili potrebni. Velike doze sodijuma skorbata imaju analgetska svojstva kako su pokazala različita i nezavisna istraživanja iz 1973, 1976. a oni čak nisu osećali ni krizu nakon što su prestali da dobijaju morfin. Tako se došlo na ideju da bi ovakva terapija sa natrijum askorbatom možda bila delotvorna i u lečenju narkomana.

Doktori Stoun i Libi  nisu prvi došli na ovu ideju,  ali su verovatno prvi koji su metodu primenili i dobili zadovoljavajuće rezulztate.  O efektima davanja velikih doza natrijum askorbata već je bilo napisano nekoliko stručnih radova.
“Ubrizgan miševima askorbat u razmeri od 100 miligrama na jedan kilogram telesne težine umanjio i ukinuo  narkotičke probleme morfina”, pominje se u jednom radu još iz 1958.

NATRIJUM ASKORBAT KAO PRIRODNI ANTIDOT I ANALGETIK
Detoksikacija natrijum askorbatom proučavana je  i na raznim organskim i neorganskim otrovima i postoji rad iz 1974. dr Frederika R. Klenera na uspešnom tretmanu nakon trovanja barbituratima, ujedima od zmija ili pauka  “crna udovica”. Dr Klener je primetio da natrujum askorbat deluje kao antidot za mnoge vrste narkotika, mada njemu način rada nije bio poznat.

Velike doze askorbata onemogućavaju spavanje. U jednom izveštaju sa Tajlanda iz 1976 trvdi se da ogromne doze askorbata skraćuju vreme spavanja, te da zečevi koji su primili čak 1000 mg askorbata (po kilogramu telesne mase) uopšte nisu mogli da spavaju. U istom radu se navode doze koje treba dati narkomanima u cilju detoksifikacije.
Jedan rad iz 1974. prikazan na North American Congress on Alcohol and Drug Problems,  nazvan je: “Ogromne doze vitamina C kao dodatak u tretmanu metadonom i detoksifikaciji”.

Ovo su samo neki od radova gde su lekari u praksi odavno uvideli efektan način delovanja natrijum askorbata u velikim dozama. Pored njih, mnogi lekari koji su radili sa narkomanima, uočili su da je skorbut veliki deo problema kod preterane upotrebe svih sintetičkih lekova. Ali, oni su  videli natrijum askorbat samo kao sredstvo za eliminaciju nekih sporednih poremećaja prilikom uzimanja terapije sa metadonom, na primer kostipacija ili  gubitak libida (životne nergije) Za to su prvo koristili oko 5 grama askorbinske kiseline dnevno. Onda su postepeno prelazili sa kiseline na askorbat prekoračujući doze i deset puta i ispalo je da su potpuno eliminisali bolesti koje nastaju korišćenjem metadona - iako im to uopšte nije bio cilj. Tako se mega doziranjem natrujum askorbata pokazalo da on rešava, ne samo problem sa negativnim efektima koje izaziva metadon, već potpuno čisti organizam  narkomana bez obzira koju je drogu koristio.

I to je suština ovog ortomolekularnog tretmana sa natrijum askorbatom.  On je ne samo efikasan, već je jednostavan i netoksičan. U tretmanu dr Stouna i dr Libija natrijum askorbat se može uzimati oralno kod kuće i ne zahteva ležanje u bolnici. Troškovi lečenja su praktično minimalni. Natrijum askorbat se uzima 25 do 75 ili više grama dnevno (što je izuzetno visoka doza) i to obavezno u kombinaciji sa velikim dozama drugih vitamina, esencijalnih minerala i amin kislina.

Nakon nekoliko dana ovakvog tertmana vraća se apetit, kao i kvalitetan san. Nakon 6 dana doza natrijum askorbata se postepeno smanjuje i zadržava na nivou od 10 grama dnevno. Ovako detoksifikovan narkoman ( bivši narkoman)  je tada spreman za psihoterapijski program odvikavanja.
Ovaj tretman deluje zaista idealno. On potpuno isključuje metadon koji je skup i koji je takođe narkotik koji izaziva zavinsot, ali i mnoge bolesti.

Čak i kod predoziranja mešavinom narkotika sodijum askorbat je efektivan, brzo deluje i tako spasava život narkomanima. Ovo je najčešće i uzrok smrti zbog  toga što narkomani koji kupuju drogu na ulici mešaju (zbog niže cene) različite narkotike. Ukoliko je žrtva predoziranja u komatoznom stanju odmah se lagano ubrizgava 30 do 50 ili više grama sodijum askorbata intravenozno. Ukoliko je narkoman pri svesti i može da guta daje se 50 grama askorbata raszblaženog u čaši mleka. Ova procedura nije specifična i deluje i na drugim drogama, a ne samo na heroinu i morfinu, tako da nije potrebno trošiti vreme na identifikaciju narkotika koji je izazvao predoziranje.
Ali… Iako se ovaj jednostavan i jeftin tretman narkomana pokazao uspešnim, medicinski autoriteti u SAD nisu bili zainteresovani da ga ispitaju. Dr Stoun je deset godina uzalud pokušavao da dobije sredstva i podršku države za dalja istraživanbja sa ovakvom metodom lečenja, ali uzalud.

Shativši da je vrhovni medicinski autoritet u SAD pod uticajem privatnog farmaceutskog korporativnog binisa, kome se lečenje narkomanije nije isplatilo, pokušao je da nađe zainteresovane lekare u Australiji. Ali, ni australijske zdravstvene vlasti nisu pokazale sluha da ispitaju metod lečenja sa natrijum askorbatom. Odgovor je bio da “nema dokaza da je korišćenje velikih količina C vitamina korisno kod bilo kog poremaćaja, osim kod skorbuta”. Ovo je potpuno netačno, jer su upravo istraživanja dvostrukog nobelovca Lajnusa Polinga otkrila da je vitamin C (natrijum askorbat) lek za najveći broj kardiovaskularnih poremećaja. Ali, to se ne dopada unosnom biznisu koji se zove- kardiohirurgija.

MEDICINSKE VLASTI HOĆE METADON

Ali u SAD i u Australiji državne bolnice i danas preferiraju  metadon, koji je takođe teška sintetička droga, samo za razliku od heroina ona je legalni opijat.  On je kao opioid dizajniran u nacističkoj  Nemačkoj 1938. koja se spremala za rat (možete pretpostaviti sa kojom namenom), a kasnije je prebačen u SAD za potrebe CIA. Metadonom se i danas “leče” narkomani u mnogim zemljama sveta, kao i u Srbiji. U Rusiji su ga nedavno zabranili.  Tako se pomoću ove legalne droge prekida zavisnost od heriona, ali pacijent ostaje zavistan od metadona. Što je još gore, poznato je da metadon izaziva teža oštećenja organizma nego heroin.

Dr Densen Gerner iz Australije koja je radila sa narkomanima opisala je nastojanje vlasti u državi Viktorija da “leče” ovisnike od droge metadonom “monstruoznim i zastrašujućim”. “ Počela sam istraživanje 1965. u zamenjivanju hemoterapija sa supstancama kao što je metadon. Ko god duže radi sa tim shvata da je to kao zamena dobrog škotskog viskija sa voma jeftinim vinom”, napisla je dr Gerner.

Dr Libi je 1978.  napiso da bi više voleo da radi sa pacijenetom koji je ovisnik od heroina,  nego sa “lečenim” ovisnikom od metadona. Metadon je, po njemu, sa metaboličkog gledišta daleko gori po organizam, nego herion. Sa metadonom nastaje nesanica, teška konstipacija,  nedostatak životne energije, nedostatak apetita, uopšte nesposobnost  normalnog funkcionisanja i najgore od svega ukoliko pacijenti ne dobiju svoje dnevno sledovanje metadona, oni zbog bolova u leđima ne mogu uopšte da hodaju. “Krajnje je nesavesno staviti nekoga na metadon, a da pri tom nemate način da ga od toga odviknete”, tvrdio je dr Libi.

Profesor Jan Vebster iz medicinske škole na univerzitetu Novi Južni Vels u Australiji kaže:  “Zdravlje uživaoca nakrokotika koji se tretiraju metadonom se  ozbiljno narušava. Oni pate od fizičkih, psiholoških i nervnih poremećaja i svi se moraju uzeti u obzir u njihovom tretmanu i rehabilitaciji. Javljaju se bolesti jetre, posebno hepatitis, respiratorni problemi i konstipacija.  Pacijenti su gubili su na težini, pili više alkohola, imali više problema sa zubima, i osećali teške krize prilikom skidanja sa narkotika”.

Tako nakon završene terapije metadonom koja traje 21 dan narkomani su i dalje narkomani i  dalje imaju potrebu za bilo kakvim “fiksom”. Detoksifikacija metadonom je čista laž kojom alopatska medicina jednostavno obmanjuje bolesnike, tvrdio je dr Libi.
Ali , zdravstvenim vlastima to ni danas ne smeta, jer za njih je narkoman uvek narkoman, pa ih oni samo prevode sa “ilegalnih “ narkotika  na “legalne”. Ali, , ukoliko bi se heroin legalizovao, veliki narkobosovi i “perači” narko dolara bi preko noći propali, a legalno bi se kupovao daleko čistiji heroin koji izaziva manja razaranja u ćelijama organizma pošto se on u ilegalnoj prodaju uglavnom meša sa supstnacama koje su mnogo otrovnije od samog heroina (kako bi se dobilo na masi). A narko dolari su glavni izvor finansiranja za tajne operacije mnogih tajnih službi (posebno CIA). Narko dolarima se finasiraju  prikriveni državni udari, terorizam, ali i “plišane revolucije”. Novac za ove namene zato ne može biti u legalnim finansijskim tokovima. Postojanje narkomana i ovako stvorenog monoploskog tržišta je zato neophodno.

 Ipak, dr Libi se ograničava samo na medicinski aspekt narkomanije, pa  najveći problem u lečenju narkomana zapravo vidi, ne u narkomanu, već u samim lekarima koji prihvataju da sprovode ovakva falš lečenja metadonom.
“Ja bih radije nešto veliko učinio, i propao, umesto da ne pokušam ništa i da uspem…”, stav je dr Libija.
 Na žalost ovo nije mišljenje većine lekara. Tako je za mnoge licencirane  lekare najvažnija uspešna karijera i novac, a to se postiže primenom medikamenata moćne farmaceutske industrije. Bez obzira koliko iza takvog “lečanja” ostane otrovanih, osakaćenih i mrtvih pacijenata.

Zbog toga su dr Libi i i Dr Stoun sa skoromim sredstvima počeli sami privatno da tretiraju  narkomane koji su kod njih dolazili na lečenje. Oko 30 tretiranih narkomana u to vreme je potpuno izlečeno što je bio efekat 100 posto. Nakon toga su izašli u javnost sa svojim tvrdnjama i svojim naučnim radom.
Dr Irvin Stoun i dr Alfred Libi

PRIMENA NATRIJUM ASKORBATA KOD ANESTEZIJE, ŠIZOFRENIJE I LEUKEMIJE

Čist natrijum askorbat danas se  može nabaviti isključivo preko Interneta od privatnih dilera koji prodaju preparate za dopunsku ishranu - upravo ono što farmaceutski biznis ne može da smisli i zbog čega Ujedinjene nacije već godinama nastoje da sprovedu takozvani Codex Alimentarius, međunarodni pravilnik o neophodnoj količini hranjivih materija u ishrani. Tako će propisane doze minerala i vitamina za prehrambenu industriju biti daleko ispod minimuma neophodnog za zdrav život. I to se radi upravo pod uticajem farmakobiznisa.

Natrijum askorbat se proizvodi kao čist kristalni prah i kao tablete od 1 grama. Ovaj prah je bez ukusa i jedna kafena kašičica ima oko tri grama. On se lako rastvara u vodi i mleku, kao i u kuvanoj hrani. Za razliku od askorbinske kiseline koja ima kiseo ukus ne može se dati u velikim količinama u svakoj hrani, rastor natrijuma askorbata ima skoro idealnu pH vradnost , nešto iznad 7, dok je pH askorbinske kiseline 3. Unos velikih količina C vitamina je zato moguć samo sa askorbatom. Da napomenemo i da velike količine natrijum askorbata izazivaju dijareju koja može trajati i dvanaest dana ,  u zavisnosti koliko dugo se sprovodi terapija.

Dr Libi i dr Stoun su napravili i posebnu kombinaciju za kućno lečenje narkomana  kao  DRUG REHABILITATION KIT. Ovaj komplet sadrži: pola kilograma natrijum askorbata, multivitamine (koji obavezno idu uz askorbat), brošuru  jednostavnih instrukcija za primenu i kopiju naučnog rada drLibija i Stona objavljenog u “Journal of Orthomolecular Psychiatry”, uz napomenu da se novac vraća 100 posto ukoliko tretman ne uspe. Farmakobiznis je ovaj njihov komplet proglasio šarlatanskom medicinom. Ali, narkomani koji su se na ovaj način tertirali tako ne misle.
Natrijum askorbat se može primenjivati i za brzi izlazak pacijenta iz anestezije umesto da se čeka da se anestetik sam razgradi pri čemu je neophodan višečeasovni intenzivni nadzor. Sa velikim dozama od 30 do 50 grama datim intravenozno anestezirani pacijent se može probuditi dok je još operacionoj sali. Ovde treba imati u vidu i da natrium askorbat deluje kao analgetik u velikim dozama. Sa druge strane, ne sme se davati pre anestezije, jer i u tom slučaju bile neophodne velike količine anestetika.

Može se koristiti i u tretmanu šizofrenije gde se i inače koriste megavitaminske doze, ukoliko se daju daju  velike količine natrijum askorbata i nijacina. Kkao navode dr Stoun i Dr Libi kod ovakvih pacijenata “receptivna mesta u mozgu mogu biti zasićena sa endogeno stvorenim halucinogenima ili šizomimetičkim metabolitima, tako da
natrijum askorbat može delovati tako da zameni  (istisne) ove halucinogene molekule sa ovih receptivnih mesta. Ali, za ovu namenu se moraju davatiti samo velike doze, kao i kod narkomana. Uobičajeno kliničko davanje od nekoliko grama natrijum askorbata  zajedno sa kompleksom megavitamina nije dovoljno za ovu namenu, pa će i pravi odgovor izostati.

Dr Stoun je hipoaskorbemiju video i kod osoba obolelih od leukemije, što ga je navelo na zaključak da se velikim dozama Vitamina C i ova bolest može tretirati.
“Leukemija nije jedna bolest već kombinacija neoplastične bolesti krvi i teškog biohemijskog skorbuta. Skorbut se može ispraviti samo velčikim  dnevnim dozama askorbinske kiseline ili natrijum askorbata. Tajna je da se upotrebi 25 do 100 grama (25 000 do 100 000 miligrama) ili više askorbata dnevno koji se podele u četiri ili pet doza i daje oralno ili intravenozno ili u kombinaciji”.

“Olakšanje od skorbutnog tereta daće pacijentu šansu da se organizam bori sa neoplastičnim procesom. Može se reće da bez teškog biohemijskog skorbuta, leukemija može biti lrelativno benigna bolest”, zapisao je dr Irvin Stoun još 1966.  U svom nastojanju da zainteresuje neku od vodećih američkih onkoloških  bolnica ili državne autoritete da klinički ispitaju njegovu Megaskorbičnu terapiju protiv leukemije poslao je svoje naučne radove na adrese tri medicinske revije koje su se bavile publikovanjem radova o lečenju kancera. Dva urednika su odbila da Stounov rad objave bez ikakvog objašnjanja, a urednik trećeg žurnala je odgovorio da iz samog naslova rada gde se pominje reč “askorbat” zna da taj tretman ne funkcioniše. Na osnovu čega je ovaj urednik to znao kada klinička ispitivanja ovakvog metoda lečenja nikada nisu vršena? Jednostavno zato što je iza svih ovih revija stajao farmakobiznis. Oni su očito znali da im askorbat može “oteti” profitabilne pacijente.

Priredila:Ivona Živković
Izvor: ivonazivkovic.net

Nema komentara:

Objavi komentar