Oružja za masovno poučavanje
Suvremeno školovanje podanika
Da bi se upravljalo milijunskim masama
potrebno je ljude od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti,
pustolovnosti – pogledajte djecu kakva su prije no što krenu u školu – i
istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili ih zatrpavati
beskonačnim količinama podataka; rezultat je isti: nesigurni,
demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu inicijativu i
kritičko promišljanje svijeta oko sebe općenito, i vladajućih
struktura pojedinačno
„Pozivam vas da se pridružite pravoj
zavjeri, nazovite je javnom zavjerom, sa stvarnim posljedicama za
milijune stvarnih života.“
John Taylor Gatto
Neka upravljaju sami sobom
Katkad mi se u rukama nađe knjiga od
čijeg mi se sadržaja uzburkaju emocije, izbiju mi suze na oči, tresu mi
se ruke, i svako toliko bih se lupao po čelu. Dogodilo mi se to ubrzo
nakon što sam počeo čitati knjigu američkog (umirovljenog) nastavnika
Johna Taylora Gattoa, Oružja za masovno poučavanje – Putovanje
nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja (Algoritam, 2010.,
prevela Asenka Kramer). Znate onaj osjećaj kad vam netko lijepo, crno
na bijelom, podastre upravo vaša razmišljanja, uobičajeno raspršena i
nefokusirana, vaše sporadične uvide i mračne slutnje, ali sada precizno
uobličene i temeljito potkrijepljene mnoštvom važnih činjenica koje
odjednom rastjeraju maglu iz vašeg uma, otkrivajući istinu koju ste
nazirali, koju ste priželjkivali i istodobno je se plašili. Jer, da,
sve ono čega sam bio nejasno svjestan, sve one priče o tome kako
školovanje kakvo je djecu zapravo zatupljuje, čineći od njih potrošnu
robu za funkcioniranje sustava, reprodukcijski materijal za novu
generaciju poslušnika, ropsku masu mediokriteta koji se neće znati
pobuniti, sve one slutnje da institucionalizirano obrazovanje ne
pridonosi istinskom obrazovanju ljudskog bića, osobe, nego da isto
ustvari priječi, sve se to, u svjetlu činjenica koje nam nudi J. T.
Gatto, pokazuje istinom.
Valja napomenuti da se Gatto bavi
prvenstveno američkim školskim sustavom, ali, mutatis mutandis, ono o
čemu piše primjenjivo je i na našu situaciju, posebice u svjetlu sve
očitijeg prihvaćanja američkih obrazovnih „postignuća“. Knjigu
započinje zapažanjem da je, nakon trideset godina predavanja u „nekima
od najgorih škola na Manhattanu, i u nekima od najboljih“, postao
stručnjak za – dosadu. Dosadno je bilo djeci („…rekli su da je rad
glup, da nema smisla i da su sve to znali otprije“), a dosadno je bilo i
njemu i njegovim kolegama. Ne znam je li mi bilo lakše ili teže kad
sam pročitao da je „dosada… uobičajeno stanje školskih nastavnika“, i
da „svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj
razini energije, cmizdrenju, malodušnosti“. Koga nastavnici krive za to
što se tako osjećaju? Dakako – djecu, koja za dosadu okrivljuju njih –
nastavnike. U svakom slučaju, prepoznavanje je bilo skoro pa
stopostotno. Kako je nastao taj circulus vitiosus? Pa, postupno. I,
pokazat će se, s predumišljajem. Autor se počeo pitati o uzrocima, o
razlozima zašto se dosada i nezrelost u razredima/zbornicama (kažem, i u
zbornicama, jer i nastavnike je iznjedrio jedan te isti sustav
školovanja) podrazumijevaju. Počeo se pitati odakle ludilo u tom
sistemu. Počeo se pitati zašto su obrazovne institucije zapravo
„tvornice nezrelosti“, kad to ne bi trebale niti smjele biti. No, što je
više razmišljao o „problemu“ školovanja, to se više udaljavao od biti.
I onda mu je sinulo: „Što ako ’problem’ nije u našim školama? Što ako
su one takve kakve jesu… ne zato što čine nešto pogrešno, već zato što
čine nešto ispravno?“ Drugim riječima, počeo se pitati nisu li škole
kakve poznajemo i zamišljene kako bi osigurale da nijedno dijete
zapravo nikad uistinu ne odraste, tj. da nauči što manje.
Da bi odgovorio na ta pitanja, autor
se vraća u povijest školstva u Sjednjenim Državama. Sustav masovnog,
obvezatnog školovanja osmišljavan je tijekom 19. stoljeća, a u praksi
se proširio između 1905. i 1915. godine. Razlozi koji su se navodili za
taj „prevrat“ svode se na sljedeće: cilj je stvoriti dobre ljude,
dobre građane i učiniti da svaki pojedinac dosegne osobni maksimum.
Plemenito, nema što. Tko se s ovim ne bi složio? Ti se ciljevi spominju
i danas, i svaki nastavnik-početnik zapravo nadobudno vjeruje u njih.
No, „potpuno smo u krivu“, kaže Gatto. Jer, unatoč općeprihvaćenoj
predodžbi o općem obvezatnom školovanju kao civilizacijskom dosegu, iz
činjenica koje nam pruža na uvid razvidno je da stvarni ciljevi nisu
ovi gorespomenuti, nego nešto sasvim drugo. Za početak, navodi riječi
H. L. Menckena, novinara, esejista i satiričara, koji je 1924. napisao
„da cilj javnog obrazovanja nije ’…ispuniti mlade… znanjem i probuditi
njihovu inteligenciju… Ništa nije dalje od istine. Cilj je… jednostavno
ograničiti što je moguće više pojedinaca na istu sigurnu razinu, da se
množe i osposobljavaju standardno građanstvo, da suzbijaju odstupanja i
originalnost. To je cilj u SAD-u… i to je cilj svugdje drugdje’“.
Na ovom mjestu, s obzirom na ono što
slijedi, i mi se možemo prepoznati jer su korijeni i američkog i našeg
sustava obvezatnog školovanja isti: nasljeđe su pruskog modela
školstva. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, poznata je
činjenica da je njihov službeni jezik zamalo postao njemački, toliko
je, naime, snažan bio utjecaj njemačkih imigranata tijekom 18.
stoljeća; Prusi su bili saveznici tijekom rata za nezavisnost; pruski
model školstva smatrao se idealnim i tijekom 19. stoljeća zazivala se
njegova implementacija, što se naposljetku i dogodilo. A što smo time
dobili, možemo se zapitati zajedno s autorom. „Obrazovni sustav
namjerno projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio
unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i
jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinilo
’upravljivim’“.
No, to je tek početak. Stvarnu svrhu
američkog školovanja (a možda i institucionalnog školovanja uopće)
Gatto je saznao čitajući dvije knjige nama možda manje poznatih ljudi.
Prvi je James Bryant Conant, između ostalog bivši dekan Harvardovog
sveučilišta, koji je u svom eseju iz 1959., Dijete, roditelj i država,
uzgred spomenuo „da su moderne škole koje pohađamo rezultat
’revolucije’ smišljene između 1905. i 1930.“. Autor se zapitao o kakvoj
’revoluciji’ je riječ pa je potražio knjigu Principi srednjoškolskog
obrazovanja (1918.) koju Conant preporuča za one koji žele znati više, a
čiji je pisac u toj ’revoluciji’ i sam sudjelovao: Alexander Inglis.
Evo što je saznao: „Inglis… savršeno jasno izjavljuje da je namjera da
obavezno školovanje na ovom kontinentu bude upravo ono što je bilo u
Pruskoj 1820-ih: peta kolona rastućeg demokratskog pokreta koji je
prijetio dati seljacima i proletarijatu glas za pregovaračkim stolom.
Moderno, industrijalizirano obavezno školovanje trebalo je biti neka
vrsta kirurške intervencije u perspektivu jedinstva ovih podređenih
klasa. Podijelite djecu po predmetima, po dobnim razredima, stalnim
rangiranjem prema rezultatima testova i pomoću drugih suptilnih metoda
pa neće biti vjerojatno da će se masa neznalica podijeljena u
djetinjstvu ikada reintegrirati u opasnu cjelinu“.
Inglis nadalje navodi šest temeljnih
funkcija modernog školovanja koje treba provesti u praksi (sjetite se
proklamiranih plemenitih ciljeva ponuđenih javnosti). Funkcija
podešavanja ili prilagodbe odnosi se na podređivanje autoritetu i
isključivanje kritičke prosudbe. Funkcija integracije koja ide za tim
da djeca postanu što sličnija, a samim time i predvidljivija, što je
idealno za kasnije lakše manipuliranje. Funkcija usmjeravanja
pojašnjava ulogu škole u određivanju pripadajućeg mjesta za svakog
budućeg člana društva. Kad su jednom usmjereni, učenike treba
osposobljavati samo u onoj nužnoj mjeri za obavljanje njihove uloge u
društvenom stroju – nipošto više od toga (tzv. razlikovna funkcija).
Selektivna funkcija je posebice degutantna: škole bi, naime, trebale
filtrirati nepoćudne (buntovnike, slobodoumne, „drugačije“,
„problematične“…) pomoću represivnih mjera, marginalizirajući ih ne bi
li se posve maknuli iz „reproduktivnog bazena“ (kako bi vladajućima
ostao samo kvalitetan materijal za dalju reprodukciju, ono „standardno
građanstvo“ koje će suzbijati „odstupanja i originalnost“). Posljednja,
ali ne i najmanje važna funkcija je ona propedeutička: „Društveni
sustav na koji ova pravila upozoravaju zahtijevat će elitnu skupinu
čuvara. U tu će se svrhu mali dio djece potiho podučiti kako upravljati
ovim neprekidnim projektom, kako paziti i kontrolirati populaciju koja
je namjerno zatupljena i obesnažena da bi vlast mogla neometano ići
dalje i da korporacijama nikad ne bi nedostajalo poslušne radne snage“.
Zvuči poznato? Zvuči vraški poznato.
„To je, nažalost, svrha obveznog
besplatnog školovanja“, zaključuje Gatto. Ovako razrađen, pruski sustav
pokazao se idealnim ne samo u svrhu stvaranja zaglupljenog biračkog
tijela, ne samo poslušne radne snage, nego i – osvrnimo se oko sebe –
„krda bezumnih potrošača“. A kome je to u ono doba došlo kao kec na
desetku? Dakako, vizionarima poput Andrewa Carnegiea i J. D.
Rockefellera, koju su znali što treba podržati nesebičnim ulaganjima i
izljevima oduševljenja, a sve u svrhu enterostrukog profita.
Da bi se upravljalo milijunskim masama
– da posudim Orwellov izraz – „prola“, potrebno je, kroz ovako
osmišljen sustav, ljude od malih nogu lišiti znatiželje,
fleksibilnosti, pustolovnosti – pogledajte djecu kakva su prije no što
krenu u školu – i istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili
ih zatrpavati beskonačnim količinama podataka; rezultat je isti:
nesigurni, demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu
inicijativu i kritičko promišljanje svijeta oko sebe općenito, i
vladajućih struktura pojedinačno. U doba kad se proizvode goleme
količine proizvoda, nužne su goleme mase potrošača. Sjeća li se itko da
je glupo kupovati ono što mu ne treba? Je li itko toga danas svjestan?
Ako je sustav podešen tako da mlade ljude ne potiče da misle, onda će,
uza sve navedeno, postati i žrtvom marketinških i PR vračeva, a
marketing se, u tom smislu, također počeo razvijati u SAD-u, početkom
1920-ih. U to doba je svoj ured u New Yorku otvorio Edward Bernays,
nećak Sigmunda Freuda, koji je genijalno primjenjivao ujakove spoznaje u
reklamnim kampanjama i osmišljavanju „američkog načina života“. Stvari
su se, vidimo, razvijale paralelno: golem broj potencijalnih potrošača
najprije je trebalo primjereno odškolovati, da bi proizvodili golem
broj proizvoda, da bi zatim te proizvode kupovali, i sve to da bi
ostali pasivni i donosili profit. Što se promijenilo od tada? Ništa,
osim što smo se i mi našli u vrzinom kolu.
Što su škole danas? „Laboratoriji za
pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje
korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek
usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge“, definira
Gatto.
Što nam je činiti, ukoliko imamo
vlastitu djecu ili smo kao nastavnici voljni djelovati subverzivno
unutar sustava? Ako „škola uči djecu da budu zaposlenici i potrošači,
vlastitu djecu poučite da budu vođe i avanturisti. Škola uči djecu da
refleksno slušaju; vlastitu djecu podučite da razmišljaju kritički i
neovisno… pomozite da razviju unutarnji život da im nikad ne bude
dosadno“.
Na koncu uvodnog dijela knjige, Gatto
piše: „Nakon… trideset godina na ratištima državnih škola, zaključio
sam da genijalnosti ima na bacanje. Gušimo genijalnost jer još nismo
osmislili kako upravljati populacijom obrazovanih muškaraca i žena. Ja
mislim da je rješenje jednostavno i briljantno. Neka upravljaju sami
sobom.“
Neka upravljaju sami sobom.
Svaki prosvjetni radnik koji još
uvijek imalo drži do sebe, svaki roditelj, djed, baka, ujak i ujna, svi
kojima je stalo do stvarne dobrobiti djece i mladih ljudi, neće
propustiti pročitati ovu knjigu koja pruža daleko više no što je ovdje
obuhvaćeno. Pridružimo se zavjeri.
Nema komentara:
Objavi komentar